Od zločina do pravde: Šta bi bilo bez Haškog tribunala?

Piše: Mirza HAJRIĆ

Prema riječima Teodora Merona, predsjednika Suda za ratne zločine za  bivšu Jugoslaviju, ova institucija će prestati da postoji iduće godine i naslijedit će je trajni Međunarodni krivični sud.

Tribunal je osnovan još 1993. godine s ograničenim rokom trajanja u Savjetu bezbjednosti UN-a, koji je pozvao na Član VII Povelje UN-a, posvećen ”mjerama u održavanju međunarodnog mira i sigurnosti.”  Bio je to prvi sud za ratne zločine osnovan nakon Nirnberškog i Suda u Tokiju u kojima je suđeno za ratne zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu.

Istina i pomirenje

Tribunal je sudio šefovima država, premijerima i ministrima, komandantima i generalima, i drugima na odgovornim pozicijama za ratne zločine, etničko čišćenje, silovanja, genocid uspostavljajući tako odgovornost po lancu komande kao međunarodnu praksu. Suđeno je zločincima na svim stranama ex-yu konflikta devedesetih: Srbijancima, bosanskim Srbima, Hrvatima i bosanskim Hrvatima, Bošnjacima i kosovskim Albancima.

Iako ima opravdanih primjedbi na rad, naročito u početnoj fazi uspostave djelovanja, Sud je, prema ocjenama međunarodnih autoriteta za ovu oblast, uradio mnogo više nego je uopće bilo planirano.

Tribunal je približio pravdu žrtvama omogućivši im da svjedoče o strahotama kojima su bile izložene,  da u oči pogledaju one koji su im zločine činili. Više od 4.000 svjedoka se pojavilo pred Sudom do 2011. godine, a u arhivi je pohranjeno preko sedam miliona dokumenata.

Tako je Tribunal svojim presudama doprinio uspostavljanju historijskog suda o dešavanjima u bivšoj SFRJ devedesetih, čime je uveliko otežan posao revizionistima i onima koji zločine negiraju.  Ovim internacionalnim mehanizmom uspostavljena je praksa i time i osnova da se pravosudni aparati u zemljama regiona nastave baviti preostalim slučajevima.

Sud se tek 2003. godine, u drugoj polovini svoga postojanja, otvorio partnerstvu sa nacionalnim sudovima, vjerovatno nakon što nisu urodili pokušaji međunarodne zajednice o uspostavi nacionalnih nezavisnih komisija za istinu i pomirenje.

Tribunal je, kako stoji na web stranici ove institucije, dokazao da je moguća održiva međunarodna pravda. Njegovo postojanje i rad je inspirisao svjetske lidere da ustanove slične sudove za Ruandu i Sijera Leone i, konačno, Međunarodni krivični sud kao trajni organ Ujedinjenih naroda.

Doprinos Suda dugoročnoj međunarodnoj pravdi je višestruk. Od uspostavljanja  najsavremenije sudnice na svijetu, do uspostavljanja definicija, terminologije, kao što je konkretizacija ključnih elemenata genocida i drugih.

Također, uspostavljena je moderna doktrina ocjenjivanja ratnih zločina prema komandnoj odgovornosti. Tako je Tribunal uklonio neizvjesnost kod najodgovornijih o zločinima koji će biti ili su u međuvremenu bili počinjeni.

Odmah po završetku dejtonskih pregovora, u novembru 1995. tadašnji predsjednik Tribunala Antonio Cassese je izjavio : ”Pravda je neophodan sastojak procesa nacionalnog pomirenja. Osnova je za vraćanje mirnih i normalnih odnosa među ljudima koji su živjeli pod terorom. Mir i pravda idu ruku pod ruku.”

Ako se ima u vidu koliko je nepravde proživljeno u našoj maloj i napaćenoj zemlji u proteklih 25 godina, sigurno je mnogo onih koji su razočarani što je veliki broj ideologa i prvoboraca genocida izbjegao gostoprimstvo zatvora u Hagu.

Ipak, moramo imati u vidu da zbog opstrukcije nekih zemalja u uspostavi i funkcioniranju Međunarodnog krivičnog suda, zločini u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji, Egiptu, Jemenu… kojima svakodnevno svjedočimo, vjerovatno neće biti sankcionisani, pa tako ni njihove žrtve neće vidjeti ni P od pravde.

Ko radi taj i griješi

Upitan da komentariše  23 godine rada Tribunala, Julian Borger, ratni dopisnik Guardiana  i autor nedavno objavljene sjajne knjige ”Krvnikov trag” koja se bavi istraživanjem hapšenja ratnih zločinaca na Balkanu, za Faktor kaže :

– Bilo je grešaka, naročito u početku, od kojih su mnoge namjerno instalirale velike sile. Predugo smo čekali hapšenja najodgovornijih, a i neki pravni slučajevi nisu bili uspješni. Ali, sa čime Tribunal možemo uporediti ? Koja je mjera pravde na raspolaganju Sirijcima danas? Ako Tribunal uporedimo sa tim, onda su mu dostignuća sjajna.  Optužbe nekih da je Sud “politički” nisu pravedne prema stotinama predanih tužilaca i istraživača koji su Tribunal suprotstavili nekim velikim silama.

Sada neki upućuju kritike, a nezamislivo nam je da Tribunal nije ni postojao, optuženici bi sada bili na slobodi i, moguće, držali poluge moći. Slabosti je bilo, ali nemojmo zaboraviti da su te slabosti ispravljane u hodu, da iza Tribunala ostaje enormna arhiva dokumenata mnogih zločina sa brojnim iskazima svjedoka. Nemojmo to nikada zaboraviti.