DOMINIK ILIJAŠEVIĆ COMO - PRIZNANJE ZLOČINA

Zapovjednik kiseljacke postrojbe HVO-a za specijalne namjene pod nazivom "Maturi- ce", uhapsen je u Kiseljaku 28. avgusta zbog pokretanja sudske istrage za ratne zlocine u Stupnom Dolu.

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju od 13. avgusta 1994. godine, Dominik Ilijasevic Como je u ime dvadesetak pripadnika "Maturica" i "Apostola" opisao zlocin u Stupnom Dolu svojim rijecima:

"Sudjelovali smo i u borbama za Vares, ali Varesu nismo mogli pomoci kada je dvije i po tisuce ljudi bacilo puske i nije se htjelo boriti!

Znam, provlaci se teza da smo mi krivi za pad Varesa. Vareski zupnik fra Ilija Pipica, koji je jos tamo, izjavio je da je Ivica Rajic dosao s bojovnicima iz Kiseljaka da namjerno odvede Hrvate iz Varesa. A to nije tacno! Muslimani su vec napadali Vares, uzeli su nekoliko hrvatskih sela i nasi su vec imali 15 mrtvih. Onda smo mi dosli vidjeti sta mozemo uraditi, dosle su i 'Maturice' i 'Apostoli', bilo nas je 150, da vidimo kako mozemo pomoci tim ljudima.  

 Medjutim, tu nije bilo saglasnosti. Varesko vodjstvo s Antom Pejcinovicem na celu svercalo je oruzje za Muslimane, kompletno naoruzanje, gorivo i hranu, koje su oni preko srpskih teritorija navlacili za Vares, isli su i za Tuzlu i za Zenicu. Svi su se bavili svercom, a niko odbranom!

Stupni Do je bio u Donjem Varesu, na samom ulazu u grad. Tu su Muslimani drzali Vogos, dominantnu kotu iznad grada. Morali smo to uzeti da ljudima pokazemo da se Vares moze odbraniti. Smjenjuje se Emil Ara, zapovjednik Bobovacke brigade HVO-a, koji je poceo gubiti polozaje, izgubio je dva brda, i koji je kasnije, a inace je ozenjen Srpkinjom, presao u Srpsku vojsku!

Noc prije naseg napada Muslimani su u Stupni Do ubacili svoje specijalce, a nisu izvukli civile misleci da ga mogu odbraniti. Dva smo sata probijali njihove rovove, morali smo ih sve pobiti da bismo prosli. I onda pocinje borba u samom selu. Ti udjes u prizemlje, a on s prvog kata puca kroz strop od dasaka. I sta ces onda drugo, nego pali sve redom! Jest, bilo je i nesto ubijenih civila, ali ako vama Muslimanka baca bombu medju momke i momci vam ginu, sto ces drugo uraditi nego je ubiti?!

Mi smo u Stupnom Dolu izgubili trojicu, imali smo 20 ranjenih, a jedan momak nam se vratio lud. Poslije je oko svega nastao problem. Zbog cega? Uvijek poslije tih akcija ide sanacija terena; idu ekipe koje ce, ako nadju stradale civile, to zapaliti i zatrpati. Medjutim, ovi iz Varesa to nisu napravili. Dva dana su to drzali tako i rekli nam da je sve odradjeno. Onda ulaze Svedjani, UNPROFOR, onda pocinje snimanje i igra oko Stupnog Dola. A sta su nama Muslimani radili, to niko ne govori!", objasnjavao je Ilijasevic u Slobodnoj Dalmaciji.

Dominik Ilijasevic je rodjen u selu Mokrine (Hadzici) 15. oktobra 1965. godine, a prije hapsenja je zivio u Lepenici kod Kiseljaka. Kada su svi poceli da "peru ruke" od hrvatsko-muslimanskog sukoba, Como je na potpisivanje Vasingtonskog sporazuma o Federaciji BiH odgovorio tri sata kasnije - "podizanjem svih dzamija u zrak".

Otvoreno je govorio o svojim "ratnim akcijama". Nakon sto je Haski tribunal optuzio Ivicu Rajica, kao lokalnog zapovjednika HVO-a, za ratne zlocine u Stupnom Dolu, hrvatske vlasti su u Mostaru organizirale sudjenje trojici celnih ljudi HVO-a u Kiseljaku: Ivici Rajicu, Dominiku Ilijasevicu i Vlatku Trogrlicu, zbog ubistva cetvorice pripadnika HVO-a tokom rata - ubijeni su Zeljko Bosnjak, Ivica (Marko) Pecirep, Davor Lovric i Zvonko Duznovic). U medjuvremenu, Rajic je optuzen u Haagu, i "tokom dejtonskih pregovora Kresimir Zubak je najavljivao njegovo izrucenje u razgovoru sa americkim zvanicnicima, ali je promijenio misljenje nakon povratka u BiH" (New York Times, 8. decembar 1995).

Sredinom decembra 1995. godine, Rajic, Ilijasevic i Trogrlic su oslobodjeni optuzbi zbog nedostatka dokaza i pusteni iz zatvora. Rajic je nestao, mada se pretpostavlja da zivi u Hrvatskoj pod laznim identitetom. Ilijasevic je zajedno sa saborcima iz "Maturica" nastavio da zivi u Kiseljaku, u kome je u ugostiteljskom objektu "Jeruzalem", ciji je vlasnik muslimanske nacionalnosti ubijen, nastavio da cuva uspomene, duh i "djelo" svoje ratne postrojbe.

Prema hrvatskim medijskim izvorima, cetvorica ubijenih Hrvata su "kao agenti SIS-a slali u Zagreb izvjestaje u kojima su Rajic i Ilijasevic optuzivani da su u toku rata imali unosne poslove sa cetnickim vodjama".

"Samo pitanje njegovog ucestvovanja u zlocinima u Stupnom Dolu uopce nije sporno. Postoje jaki dokazi da je Ilijasevic bio tamo i da je ne samo zapovijedao nego i ubijao. Stoga ga je Haski tribunal u svom odobrenju svrstao u kategoriju A osumnjicenih za ratne zlocine, za koju postoje dovoljni i potrebni dokazi. Svjedocenja o njegovoj okrutnosti i zlocinima koje je pocinio su bolna i potresna, ali za sada nije moguce govoriti o detaljima radi zastite istrage".            

Knjiga od čak 700 stranica nosi naslov On je, odmah sam ga prepoznala!, što one koji su pratili njegove više puta ponavljane sudske procese odmah asocira na brojne iskaze svjedoka koji su Comu poslali na višegodišnju robiju. Radi se, naime, o rečenici koju je izgovorila jedna od svjedokinja u dijelu procesa koji se odnosio na zločin koji su hrvatske snage počinile u selu Stupni Do kod Vareša.
Zanimljivo je da je Ilijašević knjigu posvetio „svim nepravedno optuženim i osuđenim koji se nalaze po bosanskohercegovačkim zatvorima, bez obzira na to kojem narodu pripadali i koje vjeroispovijesti bili“, a započeo ju je Starom pjesmom Antuna Gustava Matoša.

Knjiga se komotno mogla nazvati i: Como je napokon odlučio progovoriti! Ne može se reći da je i prije šutio, naprotiv, bilo ga je u medijima i u javnosti i uvijek je bio britka jezika, ali se o nekim stvarima nije konkretno izjašnjavao, radije usmjeravajući izgovoreno na položaj Hrvata u BiH, dvoličnu ulogu međunarodne zajednice u ratu i poraću, licemjerje političkih elita, uključujući i one koje predstavljaju narod kome i sâm pripada. Nerijetko je, posebno nakon što je, za državu veoma neslavno, završio pokušaj da za ubojstvo nekadašnjeg doministra federalnog MUP-a, Joze Leutara, budu osuđeni Hrvati, a među njima i Como, govorio i o Stupnom Dolu te drugim ratnim zlodjelima za koja je na koncu optužen i osuđen.

Ipak, kad je riječ o posljednjoj navedenoj temi, sve što je govorio odnosilo se na ukazivanje na to da on sam nije mao udjela u spomenutim zločinima i na tome se sve završavalo. Neke kockice, bilo je lako primijetiti, uvijek su nedostajale, a one bi dale odgovor na pitanje: Tko je kriv, ako već on, kako tvrdi, nije, za zločin u Stupnom Dolu i neke druge zbog kojih je odrobijao gotovo deset godina?

U knjizi koja će u narednom razdoblju biti promovirana u Srednjoj Bosni, a vjerojatno i šire, Como je napokon progovorio, nimalo ne štedeći čak ni svoje ratne suborce, ni njihove nadređene časnike, ni hrvatski politički vrh u BiH koji je godinama mirno gledao što sve dominantno muslimansko-bošnjačko pravosuđe radi njemu, ali i mnogim drugim koji su optuženi i osuđeni ne slijedom predočenih dokaza nego zakulisnim zločinačkim spletkama obavještajnih službi, ponajprije, dakako, AID-a, u što su cijelo vrijeme bili uključeni i politički lideri.
Ukratko, Ilijašević u knjizi detaljno, ponajprije kroz bezbroj lažnih iskaza, raskrinkava još jedan montirani proces, ali ovaj put govori i imena počinitelja zločina za koje je on osuđen. Opisuje i zatvorske dane, kako i nespremnost mnogih njegovih u ratu hrabrih suboraca i drugih koji su imali veze sa spornim događajima da se pojave na sudu i samo kažu istinu, a vjerno prezentira i stanje u bh pravosuđu, u kojem glavne uloge često igraju osobe koje, očito je, ne samo da ne znaju niti žele znati šta je i gdje je pravda, već nemaju ni trunke ljudskog dostojanstva i poštenja. Slično je i sa pojedinim novinarskim „imenima“. Naravno da ističe i pozitivne primjere u svim navedenim segmentima, a veoma dojmljivi su dijelovi knjige u kojima Ilijaševiću pomoć odbijaju najvjerniji suradnici, odreda njegovi sunarodnjaci, a nude mu je i pružaju oni protiv kojih se borio, Muslimani-Bošnjaci.

U knjizi su opisani i unutarhrvatski sukobi prije i neposredno nakon izbijanja ratnih zbivanja na kiseljačkom području, uključujući i događaje koji su se pokazali ključnim za razvoj rata (pogibije Mate Lučića Maturice i Marinka Bošnjaka, pokušaj njegovog, te ubojstva Ivice Rajića i Zorana Ljevaka, obračun sa tzv. Lujinom skupinom, pokušaji nekih ljudi da se u ratu obogate, itd.), kao i Ilijaševićevi sukobi sa Ivicom Rajićem, Tihomirom Blaškićem i drugima koji su u ratnim i poratnim vremenima imali moć da odlučuju o sudbinama tisuća ljudi, obnova tzv. Mostarskog procesa, pokušaj deblokade Sarajeva i druge bitne stvari.
Da sve što tvrdi ne bi ostalo samo na riječima, priložene su na desetine dokumenata, a kad se neki od njih pročitaju, ne ostaje prostora za imalo sumnje da su pravi krivci za stravični zločin na Stupnom Dolu, koji vrlo detaljno opisuje, ostali nekažnjeni, kako oni koji su bili neposredni izvršitelji, tako i oni koji su ga morali spriječiti ili kazniti počinitelje. Isto vrijedi i za neke druge zločine za koje je također optužen (druga dešavanja na području Vareša, dešavanja u Kreševu, kao i u Grahovcima i Han Ploči kod Kiseljaka, itd.).

Write a comment

Comments: 0