KAKO SMO UBILI GENERALA MEHMEDA ALAGIĆA

Alija Izmetbegović ga ostavio na cjedilu,

Zlatko Lagumdžija ga ponizio, a medijskom harangom ga dotukli Senad Avdić, Senad Pećanin, Srđan Dizdarević i Asim Kamber koji su mu pripisali 700 krivičnih djela!

Prije 13 godina, 7. marta, u svojoj pedeset i šestoj godini života umro je Mehmed Alagić, general Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ovo je najfatalnija i najmorbidnija činjenica u njegovoj veoma burnoj biografiji.

Na takav način su i drugi gledali na njegovu smrt. „Ubio ga je njegov Sanski Most kojeg je oslobodio“, tvrdio general Fikret Ćuskić. Oficijelno, za javnost, pa i za historiju, general Alagić je umro od „posljedica srčanog udara“. A ja, imam šekspirovsko objašnjenje: gdje su heroji tu je i drama!

Kao utor knjige u kojoj su zapisana „ratna sjećanja generala Mehmeda Alagića“ dužan sam zbog povijesti dopuniti njeno prvo izdanje. Primarno zbog činjenice da je umro, kao relativno mlad čovjek, i to naprasnom smrću. A zatim zbog svjedočenja radi rasvjetljavanja ili bar poticaja na rasvjetljavanje okolnosti pod kojima je umro general Alagić.

Naime, naš posljednji susret desio se baš na onom mjestu na kojem ga je „zatekla smrt“. Desilo se to samo nekoliko sedmica ranije. I naš posljednji susret i razgovor trajao je od akšama do zore. Vodili smo veoma važan razgovor o njegovoj odbrani pred Sudom za ratne zločine u Haagu.

Do tada general Alagić je prošao kroz pravu golgotu. Carlos Westendorp, tadašnji Visoki predstavnik za BiH, smijenio ga je s mjesta načelnika Općine Sanski most. Uhapšen je i sa lisičinama na rukama i crnom čarapom na glavi, sproveden do Sarajevskog aerodroma.

Tadašnji nezavisni mediji, Slobodna Bosna, Dani i Oslobođenje pisali su o njegovom kriminalu. Senad Avdić ga naziva „Krajiškim Mobutom“, Senad Pečanin mu spočitava 700 krivičnih prijava, Dženana Karup ga sumnjiči za pronevjeru od 25 miliona KM itd. A Asim Kamber, koji je najčešće citirani izvor na medije, likuje kako će „Alagića strpati u zatvor“.

Povod mom posljednjem sastanku sa generalom Alagićem bilo je iskupljanje novca za njegovu odbranu u Haagu. Naivan, kakav sam uvijek bio, nakon hapšenja Alagića nazvao sam Muhameda Kumalića u Australiju i zamolio da iskupi nešto novca za generalovu odbranu. Kada je Kumalić došao iz Australije u svoju rodnu Tominu, pokušao je stupiti sa generalom u kontakt. On ga je odbio preporučivši mu da dođe sa mnom. Ne znam o kolikoj se svoti novca radilo. Ne vjerujem da je to bio neki veliki novac. Ali, to je za generala, mog istinskog ahbaba, bio toliko ganutljiv gest, da su ga suze oblile pri susretu.

„Taman sam ti bio zahatario što me nisi nazvao“, rekao mi je pri susretu.

„Nisam smio telefonirati kako ti ne bi šta naškodio…“, pravdao sam se.

„Hvala ti. Novac mi neće trebati. I vrijedi samo kao dokaz da si mislio na mene, kao što bih i ja mislio na tebe da si , ne daj Bože, upao u ovakvu nevolju.“

Nakon toga mi je objasnio suštinu svoje optužnice, koja se bila svela na svega šest tačaka.

„Iza moje optužnice stoji vatikanski lobi. Jedini sam oficir optužen za zločine nad sakralnim objektima u ratu na teritoriji BiH“, odhuknuo je.

„Svete mi se jer sam im razbio san o Herceg Bosni!“ nastavio je odhukivati.

„A dokazi, svjedoci? Kako Tužilaštvo stoji sa dokazima?“, pitao sam.

„To je montiran proces. Montirala ga Karla Del Ponte sa našim izdajnicima bivšim „udbašima“ i „kosovcima““, nastavio je povjeravati mi se.

„Kako je to moguće?“

„I u Haagu je KOS instalirao svoje ljude. Psihijatar, žena je, kod koje su me vodili, bila je uposlena na Batajnici. I ja sam je prepoznao,“ govorio je pun brige za svoju sudbinu.

„Ko su naši izdajnici?“

„Grupa oko Sefera Halilovića, neki ljudi iz AID-a, i oni novinari koji njega hvale a mene kriminaliziraju. Svi surađuju sa Karlom Del Ponte.“

„Možemo li ih raskrinkati?“

„Dobrodušni Alija je propustio priliku da se razračuna sa njima. Ako doživi i njemu će glave doći ista ova klika koju je okupila Karla Del Ponte. Taj Sefer je dao iskaz haškim istražiteljima od sedam stotina stranica kucanog teksta. Uspio sam to dobiti na čitanje. Sve nas je prodao da bi izvukao svoju zadnjicu za zločine na Uzdolu.“

„Kako tebe lično tretira u tom iskazu?“

„ Njegov cijeli iskaz polazi od „islamizacije Armije BiH“ koju je sprovodio predsjednik Izetbegović sa „odanim“ oficirima. Za mene je rekao da sam bio ključni kreator tog i takvog koncepta ideološkog ustrojstva Armije BiH. „Eto kakav je Alagić, od kad sam ja smijenjen on je počeo napredovati“, rekao je Halilović za mene. E, on je, kao bio taj koji se suprotstavljao islamizaciji Armije BiH i stoga ga je Alija smijenio!“

„Prava kosovska ujdurma“, siktao sam.

Ostatak razgovora posvetili smo evociranju ratnih uspomena i žalopojkama na račun „merhametli“ politike Alije Izetbegovića kojeg smo obojica i voljeli i cijenili.

Na tom mjestu, u istoj stolici, kako mi je ispričao Nihad Ključanin, zatekli su ga mrtvog. Osmijeh mu je lebdio na licu. Poput slobode koju je izvojevao za buduća pokoljenja u njegovoj voljenoj Bosni!

Po završetku agresije, general Alagić je penzionisan i izabran za prvog poslijeratnog načelnika općine Sanski Most. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji je razmišljao o srebreničkoj siročadi. Sagradio je privredno-poljoprivrednu i zanatsku školu, u koju je doveo stotinu srebreničkih jetima, kojima je dao stipendije, svakome po 100 maraka.

„Nije problem načelnik Alagić, nego general Alagić”, kazao je krajem jula 1999.godine rahmetli general, komentirajući odluku tadašnjeg Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Carlosa Westendorpa, kojom je smijenjen s mjesta načelnika općine Sanski Most. Biva prvo optužen od svojih prvih saradnika za nesavjestan rad, a onda i za pronevjeru novca. Morao je odstupiti sa dužnosti i sud ga u Bihaću optužuje na četiri godine zatvora.

– „Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice“ – rekao je tog 2. avgusta 2001. godine rahmetli general Mehmed Alagić, nakon što su ga uhapsili specijalci Federalnog MUP-a, doveli u Sarajevo, odakle je deportovan u Haag. Apsurd za apsurdom, čovjek koji se borio za pravdu, vodio oslobodilački rat i oslobodio “pola Bosne”, uključujući i rodnu Sanu, optužen je za komandnu odgovornost za ratne zločine u srednjoj Bosni.

Nakon što je pušten iz Haaga, da se brani sa slobode, Karli del Ponte poručio je: “Gospođo, ovdje me više nikada nećete vidjeti”. Drugog dana Ramazanskog bajrama, na Dan šehida 2001. godine, pušten je iz Haaga. Sutradan je u Fajtovcima u generalovu čast, ispečen vo na ražnju.

Predosjećao je da mu se bliži kraj na ovom poganom dunjaluku.

„Ja mu se nešto žalila da nisam dobro. Bilo je to nakon što su ga „psi“ počeli proganjati.

A on mi veli: „Ti si jača od mene. Prije ću ti ja, mama, umrijeti“ – izjavila je prije svog preseljenja na Ahiret, Fermana, majka velikog bosanskog vojskovođe generala Alagića.

Pričao mi je Edin Majdankić, prvi Alagićev komšija u Fajtovcima, da je, nakon što je medijska hajka doživjela vrhunac, general znao satima hodati Sanom i Fajtovicma. Koračao je zamišljen dugom ulicom koja je prepoznavala korake svog oslobodioca, pušio jednu na drugu cigaretu, duboko svjestan da je blizu kraj. Rijetki bi mu nazvali selam i stali da popričaju.

Pred smrt, razočaran i ostavljen od svih, cinično, u svom stilu, na pitanje novinara po čemu bi želio da ga pamte, general je odgovorio: “Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!”

Nekad u taj vakat, na pitanje pisca Nedžada Latića „šta sanja“, general je odgovorio: „Ja sam čovjek koji ne sanja.“

Samo sedam dana prije smrti generala Mehmeda Alagića, novine su postavljale pitanje zašto ne ide na izdržavanje zatvorske kazne, tražeći odgovornost od sudije, sedam dana prije tužioci su pripremali novu optužnicu protiv njega. I onda je general umro od muke i tuge. Sedam dana kasnije, u Bosni su osvanuli naslovi: “Odlazak krajiške legende”, “Krajina je plakala za svojom legendom”, “Otišao je legendarni komandant”…

U povodu smrti generala Alagića, njegov vrhovni komandant i osnivač SDA Alija Izetbegović, koji će preseliti sedam mjeseci i 12 dana kasnije, izjavio je da “generala Alagića nije ubilo srce, nego nepravda.“ Ukopan je u mezarju Fajtovačke džamije, koja danas nosi ime po njemu. Na dženazu Mehmedu Alagiću došla je čitava Bosna. Više od 30.000 ljudi. Došli su i oni koji su bili protiv njega. Da se uvjere da nije živ i da odahnu. Vrhunac cinizma i relativizacije bilo je klanjanje dženaze od onih koji su ga ubili i koje je generalova rodbina zamolili da iziđu iz safa i ne klanjaju zbog svega što su mu nanijeli.

-Treći dan od Mehmedove dženaze u snu mi dođe neko i govori: “Nemoj, majka, plakati, ne valja za djecom suze puštati, praviš im samo gore. Tvoga Mehmeda je Allah spasio od pasa! Allah je svjedok, on je, majko, uz Allaha, on tebi nije umro, nemoj, velikog ti Boga, plakati”, svjedočila je prije preseljenja generalova majka Fermane. I pored protivljenja generalove supruge Ziske, koja je smatrala „da to Sanski Most ne zaslužuje“, općinska vlast ovog grada je jednu ulicu nazvala po generalu Mehmedu Alagiću. Unice generala Alagića zaboravljene su i za ovodunjalučkog puta, a u historiji Bosne još dugo živjeće Alagić.

Nakon smrti generala Alagića, Fatmir Alispahić je u tadašnjem listu „Walter“ od 19.marta 2003.godine napisao: „Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. General je uputio poziv na povratak, svih. U grad su se slili prognanici iz 27 općina, da u tom ozračju optimizma čekaju povratak u Prijedor, Kozarac, Banja Luku; iz mehke Skandinavije su se vratili prognani Sanjani, u pustoš, da grade smisao života; opustjeli grad je odjednom imao 10.000 više stanovnika nego prije rata. Bio je veći i moćniji od Bihaća, po svemu. General je opčinio 75.000 ljudi. U Sanskom Mostu sam drugi put bio u oktobru prošle godine. Bio je nekakav skup. U salu je ušao general Alagić. Iz njegovog tijela je iscijeđen život, pomislio sam. Kao i iz ovog grada. On je hodao zato što je živ, a ne zato što mu se živi. Jedini titraj smisla osjetio se u sjeti okupljenih na velika vremena, kad je Sana ima svoj san. General je umro mjesecima prije svoje smrti. Umro je od poganluka kojim je, kao kakvim đubretom, zatrpana njegova ljubav. General bi sigurno pregrmio i tu bitku da naspram sebe nije vidio hordu bošnjačkih hajvana. Nije to bio jedan vo, već stotine volova. Bila je to pojava, a ne incident. Bošnjački politički organizam je uživao u uništenju Mehmeda Alagića. Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela. Bog će ga nagraditi za ono za šta ga je kaznio njegov narod. Ako se nekad Bošnjaci vrate iz otpadništva, pod okrilje Božije Milosti, razumjet će poruku generalovog mučeništva. Dotad, pojavljivat će se nur uz obale Sane. Mnogi će ga vidjeti.“

Write a comment

Comments: 0