ZNATE LI ZA ‘ŽIVU LOMAČU’? Četnici su u Višegradu zapalili 70 živih Bošnjaka, a preživjela je samo Zehra…

A DANAS SLAVE U VIŠEGRADU..

Povod ovog teksta na zločin kojem sada nije obljetnica je pokušaj da shvatimo Bošnjake koji su zgroženi i preplašeni jednom drugom obljetnicom koja se ovih dana obilježava u njihovu gradu... A to je slavlje Ravnogorskih četnika u Višegradu!

U pregrštu stravičnih ratnih zločina koji su se tijekom rata događali u BiH, dogodila se i “Živa lomača” za koju malo tko zna.

 

U lipnju svake godine Višegrad obilježava godišnjicu tog zločina pri čemu je spaljeno 70 živih ljudi, civila, Bošnjaka. Najmlađa žrtva tog zločina imala je samo dva dana. Pravomoćnom presudom Haškog tribunala na doživotnu kaznu zatvora osuđen je Milan Lukić, organizator paravojne jedinice “Osvetnici“, a Sredoje Lukić, koji je bio policajac tijekom rata, na dvadeset i sedam godina.

Povod ovog teksta na zločin kojem sada nije obljetnica je pokušaj da shvatimo Bošnjake koji su zgroženi i preplašeni jednom drugom obljetnicom koja se obilježava u njihovu gradu…

Pripadnici i simpatizeri Ravnogorskog pokreta Višegrad danas su odali počast četničkom vođi Dragoljubu Draži Mihailoviću u Draževini kod Višegrada povodom sedamdesetogodišnjice njegova uhićenja. Ravnogorci su se u velikom broju okupljali i prethodnih godina, na zaprepaštenje povratnika i obitelji žrtava u gradu u kojem je ubijeno gotovo 3000 Bošnjaka, od čega 128 djece.

Jeziv zločin poznat kao “Živa lomača” preživjela je samo djevojka Zehra Turjačanin…

U predvečerje 27. lipnja 1992. godine pred njezinu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala nacionalistička glazba dovezao se Milan Lukić sa skupinom vojnika. U kući su se nalazile još i njezina majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te susjeda i njezina maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su “organizirali konvoj za Bajnu baštu”, odveli u kuću Mehe Aljića.

“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.

“Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, ispričala je Zehra u Haagu.

Kada je plamen zahvatio i njezinu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.

Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Nitko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.

Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama liječnika da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njezine najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao.

“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji zaboraviti sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.

POGLEDAJTE ZEHRINU PRIČU:

Write a comment

Comments: 0