ANALIZA Poslije odslužene kazne zbog FAŠISTIČKOG djelovanja, Alija Izetbegović radio kao tajni agent za UDBU !

Ako je osnivački skup “Preporoda” održan negdje na jesen 1945. godine (i pored najboljeg nastojanja nisam uspio u internet pretragama naći tačan datum održavanja tog skupa), a Alija Izetbegović uhapšen na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji i izveden na suđenje 1. marta 1946. godine, to onda znači da je on u periodu od održavanja osnivačkog skupa “Preporoda”, negdje s jeseni 1945. godine i otpočinjanja suđenja pred vojnim sudom 1. marta 1945. godine, otišao na odsluženje vojnog roka.  Jesen kalendarski počinje 21. septembra, a to onda znači da bi tačan datum Izetbegovićevog odlaska na odsluženje vojnog roka, mogao biti svaki datum u tom rasponu od negdje pet mjeseci od osnivačkog skupa “Preporoda” do hapšenja na odsluženju vojnog roka u JNA i otpočinjanja suđenja.

Prema članu 17 Pravilnika za izvršenja Zakona o vojnoj obavezi državljana Federativne Narodne Republike Jugoslavije (Službeni list FNRJ br.42/46), vojni rok je te 1946. godine trajao tri godine, a za tzv. hranitelje porodica (one bez kojih se porodica ne može izdržavati) i kasnije za fakultetski obrazovane, vojni rok je bio dvije godine.  Alija Izetbegović te 1945. na 1946. godinu, kada je pozvan u vojsku, nije bio oženjen, nije bio prema tome porodičan, te nije bio ni hranilac porodice.  Kada se sve ovo zna, onda se logički otvara pitanje: ako je Izetbegoviću, na tom procesu koji je počeo 1.3.1946., izrečena kazna od tri godine zatvora, a vojni rok je tada trajao tri godine, kako je onda moguće da je Izetbegović iz zatvora izašao tačno nakon tri godine od izricanja kazne, tj. 1.3.1949.(Alija Izetbegović je osuđen na 3 godine zatvora zbog  veleizdaje jer je bio član SS trupa)

Ovo faktički znači: ili je Izetbegović odslužio puni vojni rok od tri godine, pa je otpušten u civilstvo, ili je izdržao kaznu zatvora od tri godine, prema presudi na procesu iz marta 1946. godine, pa je po uzdržanoj kazni oslobođen.  Kako god bilo, evidentno je da je Izetbegović tih kritičnih godina odslužio jedno ili drugo, ali ne i jedno i drugo tj., nije mogao služiti vojni rok, što je bila zakonska obaveza i ujedno, ili u isto vrijeme, izdržavati kaznu zatvora prema presudi sa procesa 1946. godine (ta mogućnost uračunavanja kazne zatvora u vojni rok čini nam se nelogična i malo vjerovatna), a to bi onda značilo da Izetbegović nije trebao biti otpušten u civilstvo odnosno na slobodu 1. marta 1949. godine.  Najraniji datum sa kojim se on mogao naći u civilstvu i na slobodi je negdje u septembru 1951. g. ili početkom 1952. godine.  Tek to bi značilo da je Izetbegović u cjelosti odslužio zakonski obavezan trogodišnji vojni rok i izdržao u cjelosti izrečenu kaznu zatvora od tri godine.

Naravno, postoji i mogućnost pomilovanja, ali to bi bio presedan – da je neko pomilovan, a ni dana nije proveo na izdržavanju izrečene kazne! Sem toga, nema čak ni indicija, a kamo li opipljivije faktografije koja bi nas upućivala na tu mogućnost.  Druga mogućnost je da mu je vrijeme od šest mjeseci provedeno u partizanima, uračunato u vojni rok.  U tom slučaju, ne bi služio tri, nego dvije godine i četiri mjeseca.  Ali i tada, ostaje mu služenje kazne zatvora od tri godine, dakle ukupno pet godina i četiri mjeseca.  A to onda znači da se nikako na slobodi i u civilstvu nije mogao naći u martu 1949. godine, nego znatno kasnije.  Tako da zaista, ostaje ova zagonetka oko Izetbegovića i prelamanja njegovog vremena provedenog na odsluženju vojnog roka od tri godine, sa onim na izdržavanju kazne zatvora, takođe od tri godine.  I dok god je te zagonetke, dok se god precizno ne odgovori na ovo pitanje, ostaje sumnja i pitanje: šta se stvarno desilo sa Izetbegovićem prilikom hapšenja 1946. godine?

 

Priča biva još kompliciranija nakon Izetbegovićevog otpuštanja u civilstvo i na slobodu 1. marta 1949. godine.  Čim se našao u Sarajevu, Izetbegović traži kontakt sa “Mladim muslimanima” i ide na vrata, u nekim izvorima nalazimo Halida Kajtaza, a u nekim drugim Hasana Bibera.  Kako god bilo, pokucao na jedna ili druga vrata, četrdesetak dana poslije, u talasu hapšenja, vlasti hapse obojicu, i Kajtaza i Bibera, sude im, i uz još neke pripadnike organizacije, osuđuju ih na smrt.  Interesantno je kako je u biografiji Izetbegovića, koju nalazimo na internet stranici “Muzej Alije Izetbegovića”, odjeljak “Prvi boravak u zatvoru”, opisana ova epizoda iz njegovog života (preneseno iz knjige Zehrudina Isakovića “Biografija Alije Izetbegovića, 1925.-2003.”); citat: “Preko Hasana Bibera, potpuno tajno, Izetbegović se ponovo povezao sa „Mladim muslimanima“.  Tačno četrdesetog dana njihovog kontaktiranja, 11. aprila 1949., Biber biva uhapšen.  U istrazi su ga strašno pritiskali da svjedoči o ponovnom Alijinom mladomuslimanskom angažmanu.  On je, međutim, ostao čvrst, dok drugi članovi organizacije još uvijek nisu znali za Izetbegovićevu aktivnost.  Tako je, zahvaljujući Biberu, ostao na slobodi, u kojoj, još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora, praktično još uvijek nije imao vremena uživati.  Biber je na suđenju u julu osuđen na smrt, a revnosni komunisti su kaznu realizirali već u oktobru 1949. godine”.

Ista ova epizoda iz Izetbegovićevog života na internet stranici “Mladi muslimani”, iz pera sekretara te obnovljene organizacije Anesa Džunuzovića, i njegovog, ranije u ovome radu pominjanog članka, pročitanog na tribini “Alija Izetbegović i Mladi muslimani”, Konjic, 2014., opisuje se ovako: “Da nije bio uhapšen 1946. godine Alija Izetbegović bi vjerovatno bio među ovima koji su ubijeni 1949. Allah dž.š. je htio da ga sačuva za kasnija vremena.  A veliki doprinos da Alija ne bude ponovo uhapšen te 1949. godine imao je Hasan Biber.  Naime, Alija je izašao iz zatvora 40-tak dana prije hapšenja Hasana Bibera i drugih.  I odmah je stupio u kontakt sa Hasanom.  Pošto je bilo kratko vrijeme, a ”Mladi muslimani” su funkcionisali tada zbog zaštite u manjim grupama, njegovo vraćanje u ”Mlade muslimane” nije došlo do drugih pripadnika organizacije, samo je Hasan bio sa njim u kontaktu.  Međutim, Hasan tokom ispitivanja komunističke tajne policije nije otkrio Aliju”.

I Isaković i Džunuzović ovdje, kao da prepisuju jedan drugog, gotovo pa u slovo tvrde, prvo: da je nakon puštanja na slobodu Izetbegović tajno ostvario kontakt sa Biberom, i drugo, da Biber nije u istrazi odao Izetbegovića, iako su ga „strašno pritiskali“ da svjedoči o ponovnom Izetbegovićevom ilegalnom angažmanu.  Dakle, na ovome primjeru se vidi do koje mjere ide banalnost i površnost nekih nazovi oficijelnih biografa, a ustvari Izetbegovićevih apologeta (apologet, onaj koji brani ili veliča nekog ili nešto).  Kako se Biber ponašao u istrazi to se jedino može naslutiti iz službenih dokumenata s tim u vezi; a kako je UDB sastavljala ta dokumenta (zapisnike) i od osuđenika iznuđivala potpise na iste, precizno je opisano, u već toliko puta u ovom tekstu pominjanoj knjizi Seada Trhulja “Mladi Muslimani”, tako da i to treba „prosijavati“ kroz racionalno sito logičkog prosuđivanja.  Konkretno, Bibera što se tiče, iz zapisnika sa njegovog saslušanja, kojeg su jasno njegovi isljednici sastavili, a Biber je to samo potpisao, izlazi da je Biber bio kooperativan; on čak hvali policiju da su postupali sa njim korektno, da su mu dozvolili liječenje (ne kaže se od čega).  Ovo naravno ne mora značiti da je Biber sarađivao sa isljednicima i mi, već iz pijeteta prema ubijenom Biberu i vjerujemo da nije; na kraju krajeva on je osuđen i ubijen, a zapisnik je mogao potpisati takav kakav mu je poturen, čisto iz oportunizma, da bi izbjegao teška zlostavljanja kojima su iznuđivana priznanja.  Međutim sve skupa nam ukazuje na artificijelnost pozivanja na Bibera koji tokom ispitivanja nije odao Izetbegovića.  Prije svega ako su ga u istrazi pritiskali da svjedoči o ponovnom Izetbegovićevom ilegalnom angažmanu, to znači da su znali za njegovu posjetu Biberu odmah nakon što se po otpuštanju na slobodu našao u Sarajevu.  Jasno, moglo je biti da je Izetbegović samo navratio do Bibera na kafu, ali o tome ne znamo ništa.  Kao što, kratko i direktno kazano, ni Isaković ni Džunuzović o tome ne znaju ništa, ali smo mi makar, za razliku od spindoktora i službenih proizvodača političke magle poput njih dvojice, duhovno otvoreni u tom smislu i spremni na preispitivanje svake mogućnosti.

Na istoj razini je i tvrdnja kako se Izetbegović “tajno” povezao sa Mladim muslimanima nakon što se našao na slobodi 1949. godine, i to povezao se odmah po izlasku na slobodu, kako piše Isaković, “još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora”.  I ovdje je riječ o srozavanju očekivanog autorskog standarda u pristupu temi, čime se autori prije trude dati svoj doprinos konstrukciji mita o Izetbegoviću starijem, koji se eto, “još neoporavljen” od netom odležane zatvorske kazne, žrtvuje i uključuje ponovo u ilegalni rad, nego što nastoje autorski nepristrano sagledati temu tj. predmet njihovog interesa.  Naravno, svako lišenje slobode je traumatično i sigurno je da je psihološki ostavilo traga i na Izetbegovića.  U prvoj fazi izdržavanja izrečene kazne, tretman zatvorenika Izetbegovića je, prema njegovoj izjavi datoj Trhulju, bio grub, sa oskudnom ishranom i svakodnevnim teškim fizičkim radovima.  Međutim, u drugoj ili u završnoj fazi izdržavanja kazne, kada ga, kako kaže po kazni, iz Sarajeva gdje je u to vrijeme služio kaznu i bio blizu rodbine, koja ga je mogla posjećivati, šalju u Vojvodinu, na granicu sa Mađarskom, gdje radi za poljoprivredno dobro „Belje“, i gdje ostaje zadnjih šest mjeseci kazne, bez posjete rodbine, što bi trebalo razumjeti kao sporedni, ali podrazumijevajući dio kazne po kojoj ga prebacuju iz Sarajeva na daleku mađarsku granicu, ali gdje je, za razliku od situacije do tada, vrlo dobro hranjen, pa se sa izdržavanja kazne vraća na slobodu tjelesno oporavljen, zdrav i u najboljoj kondiciji; tako da imajući sve ovo u pameti, ovu Isakovićevu konstataciju o Izetbegoviću, koji se odmah po puštanju na slobodu „još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora“ treba i u ovome činjeničnom kontekstu sagledavati.

Sa druge strane, vjerovatnoća da je Izetbegović mogao ostvariti tajni kontakt sa Biberom, u ono vrijeme, u onim prilikama, i to odmah nakon što je otpušten na slobodu, kada je i dalje u fokusu pažnje nadležne državne službe, da se poslužimo jezikom prirodnih znanosti, ravna je apsolutnoj nuli.  Izetbegović je kao deklarirani i osuđivani politički protivnik, obzirom na karakteristike političkog sistema i odnosa koji su tada vladali u Jugoslaviji, morao biti pod policijskim nadzorom, i dakako da je i on sam to znao; to je naprosto blisko pameti čovjeka prosječne inteligencije, a kamo li nije bilo jasno Izetbegoviću, koji je bio naglašeno inteligentan čovjek.  Prema tome ako se to zna, onda prva stvar koju radiš kada se nađeš na slobodi, k tome još i neoporavljen od netom izdržane zatvorske kazne, nije traženje veze radi obnove oponentske političke aktivnosti, jer na taj način otkrivaš svoje veze i kontakte i dovodiš ponovo i svoju i njihovu sigurnost i slobodu u opasnost.  A ako već ideš tako, onda prvo prelaziš u ilegalu, zamećeš trag i tek tada stupaš u kontakt sa ljudima za koje znaš da su ti veza sa ilegalnom organizacijom.

Druga mogućnost ovdje je da je Izetbegović vrbovan od strane Udbe (od UDB, skr. za Unutarnju državnu bezbjednost), tj. da se, u ovoj ili onoj mjeri, našao na nekoj podrazumijevajućoj, prešutnoj ili izričitoj tački dodira sa Službom, gdje su im se interesi u nekoj mjeri približili ili čak preklopili.  To se moglo desiti nakon njegovog hapšenja, isljeđenja i suđenja 1946. godine ili u toku izdržavanja kazne, da bi recimo izvukao maksimum mogućeg iz situacije u kojoj se nalazio, jer je više od pola vremena tokom izdržavanja kazne, kako kaže u razgovoru sa Trhuljem, „bio gladan“; pa je onda tim slijedom kontakt sa Biberom ostvario ciljano, da bi odradio ono što je preuzeo kao obavezu od Udbe.  Naravno, u slučaju da je Izetbegović zaista ostvario „prijateljski“ kontakt sa Službom, gdje su im se interesi našli na nekoj tački dodira, onda je mogao i ranije odati Bibera, pa nije bilo potrebe navoditi policiju na njegova kućna vrata.  A opet ako je doista Izetbegović ovdje djelovao na liniji dodira sa Službom, mogao je imati zadatak uključiti se u ponovni rad organizacije, gdje bi onda Udba snimala situaciju, neko vrijeme pratila aktiviste, slagala kockice, upoređivala informacije kojima već vlada sa novim informativnim dotokom itd.; nakon čega naravno slijede hapšenja i suđenja, kao što su i uslijedila, četrdesetak dana nakon Izetbegovićevog reaktiviranja.

Koliko god ova misao o Izetbegoviću saradniku Udbe, nekome izgledala radikalna, ona je potpuno legitimna i ostaje kao takva sve dok se stvarno ta magla oko Izetbegovića u tom vremenu ne razbije i jednom za svagda na svjetlo dana iznesu činjenice i utvrdi istina.  Da li će se to desiti i kada (ako ikada), ostaje upitno?  Ali izvjesno je, ukoliko se to ne desi, ukoliko ostane taj misteriji oko Izetbegovića u tom vremenu, onda historijski ostaju i pomenute sumnje.  Imena će se samo mijenjati, a javljaće se uvjek iznova neki novi ljudi koji će u javnost izlaziti sa takvim tezama.  Naravno, to bi se dešavalo čak i kada bi sumnje u vezi sa Izetbegovićem u ovome vremenu, jasno, nedvosmisleno, činjenično potkrijepljeno itd. bile osvjetljene, demantirane i time jednom za svagda riješene.  Historijskom revizionizmu svjedočimo čak i na tako nedvojbenoj historijskoj činjenici kakva je holokaust nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, a da se sa istim fenomenom ne bi suočavali na nekim, manje ili više perifernim, detaljima iz života stanovitih historijskih ličnosti.  Pa ipak, koliko god historijski revizionisti trabunjali i negirali činjenicu holokausta i genocida nad Jevrejima, Romima ili u našem regionu nad Bošnjacima sa strane četničkog pokreta i Srbima sa strane ustaškog pokreta, utvrđene historijske činjenice ipak ostaju kao takve, i nikakva reinterpretacija povijesti ih ne izmjeni.  Jednako tako se može kazati i za ovu tajnovite momente kojima se bavimo u ovome tekstu, a vezani su za neke biografske detalje rahm. predsjednika Izetbegovića: jednom osvjetljeni oni ostaju u kolektivnoj memoriji kao historijska činjenica i nikakvo politikantsko iskrivljivanje ih ne izmijeni.  A da postoje snage kojima je u interesu da ovakvi detalji iz Izetbegovićevog života ostanu historijski neosvijetljeni, u to ne treba sumnjati.  Jer samo neosvijetljeni, ovi detalji se mogu destruktivno koristiti u političkoj igri protiv Bosne i njenog većinskog bošnjačkog naroda.  Ta historijska utakmica u Bosni i oko Bosne je još u toku i to je razlog, bar što se tiče naše priče, zašto se tajni policijski arhivi i dosjei pojedinaca ne otvaraju i drže kao državna tajna i nakon protoka, evo u predmetu Izetbegović, sedamdeset godina od tih zbivanja.  Ukoliko naravno ta kritična dosjea uopće još i postoje, jer nije isključeno da su isti uništeni, i da je to urađeno upravo računajući na historijsko trajanje borbe za Bosnu i potrebu da se operu neka imena, unište neki kompromitirajući dokazi i da se tako stvore trajne pretpostavke mraka i političkih spekulacija oko nekih ključnih činjenica…

Za nas je osvjetljenja ovih tonova u biografskoj slici rahm. predsjednika Izetbegovića značajno, jer ako bi se to desilo, onda bi se moguće, u sasma novom svjetlu sagledavali neki njegovi politički potezi, specijalno u toku rata 1992.-1995., koje je inače, sa stajališta bosanskog državnog interesa (a to znači nacionalnog i građanskog) i interesa bošnjačkog naroda, nemoguće racionalno pojmiti.  Šta se ovim želi kazati? Pa evo, primjera radi, koje-kuda u medijima, od štampe do interneta, mogu se naći izjave advokata Rajka Danilovića, čovjeka koji je 1983. u poznatom tzv. Sarajevskom procesu branio Izetbegovića i grupu muslimanskih intelektualaca pohapšenih u osnovi zbog verbalnog delikta, gdje Danilović kazuje, kako u svojoj karijeri nije sreo čovjeka koji bolje razumije duh prava od Alije Izetbegovića.

I onda se dešava da taj isti vrsni poznavalac duha prava, u osvit rata i tokom rata, nakon što je položio zakletvu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine, na temelju tog ustava, jer mu je to tako tada odgovaralo u njegovim političkim proračunima, legalno raspisao referendum o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine, da bi nakon toga čina, logički zaključak je jer mu je to tako odgovaralo u novoproizvedenoj političkoj situaciji, napustio polje prava, odbacio ustav na koji se zakleo, gurnuo u stranu cijelu državno-pravnu pozitivističku tradiciju Republike BiH, i na toj osnovi otvorio ili ušao u pregovore o sudbini države.  To je kao kada bi izašli igrati fudbalsku utakmicu, a nema ni sudije niti bilo kakvih pravila igre!

Drugim riječima, ovaj primjer nam kazuje kako i koliko je Izetbegović bio svjestan značaja prava u postjugoslavenskom pozicioniranju Republike BiH, pa u trenutku i okolnostima kada mu to treba, poziva se na pravo tj. Ustav Republike BiH, a u drugim prilikama i okolnostima, jednako tako jer mu je to trebalo, odbacuje pravo i Ustav RBiH.  Dakle to zaista radi ili čovjek koji je zalutao i takav izgubljen se našao u funkciji šefa države, ili onaj koji je izvrstan poznavalac duha prava, zna šta radi i radi to planski.  A ako je ovo drugo na djelu, onda je pitanje, koji je to plan.  Pravilan odgovor ili makar dio odgovora na to pitanje, moguće se krije upravo u tajnom policijskom dosjeu Alije Izetbegovića.

U daljem toku ove priče nalazimo neke nove mutne ili nedovoljno, ako ikako, osvjetljene elemente Izetbegoviće biografije.  Za suđenog i osuđenog političkog protivnika nove komunističke vlasti neočekivano, posebno u vremenu teške represije spram političkih oponenata, kakvo je bilo u Jugoslaviji toga vremena, nalazimo Izetbegovića pristojno situiranog; prema Čengićevim navodima iz njegove knjige “Alija Izetbegović, anđeo mira ili jahač apokalipse”, nalazimo ga u komfornom stanu kojega dobiva u strogom centru Sarajeva, na rukovodnim poslovima i prema tome solidno plaćenog.  Nakon što je završio Pravni fakultet u roku od dvije godine, narednih desetak godina Izetbegović radi na raznim gradilištima, najviše u Crnoj Gori, sedam godina, gdje je, negdje nalazimo vodio kadrovske poslove, a negdje da je upravljao izgradnjom hidroelektrane “Peručica” kod Nikšića; svejedno, i u jednom i u drugom slučaju, poslovi su rukovodeći.  Kao kuriozitet svoje vrste, poput tračarskog bibera na politički pilav, dodajmo ovdje i činjenicu da supruga Alije Izetbegovića, rahm. Halida dobiva posao u zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista BiH i čitav život, sve do penzije, ostaje tu raditi, u onoj istoj zgradi koju je jedno vrijeme, dok je izdržavao zatvorsku trogodišnju kaznu, gradio njen budući suprug.

Dakle činjenica je, Izetbegović, nakon hapšenja, zatvaranja, suđenja, osuđujuće presude i konačnog izlaska ponovo na slobodu, dobiva od države stan i rukovodeće rado mjesto, a to nije mogao računati svaki politički osuđenik, već su na takav put, kako se to pravnički kaže, resocijalizacije tj. ponovnog uključivanja u društvo, mogli računati samo pokajnici, samo oni rehabilitirani, oni koji su se takvim pokazali nakon hapšenja i tokom izdržavanja kazne.  Drugim riječima, onaj politički osuđenik koji je ostajao dosljedan svojim idejama, nije mogao računati na karijeru i poziciju koju Izetbegović ostvaruje nakon izlaska na slobodu 1949. godine.  Takva se eventualna mogućnost, da se bude rukovodilac u preduzeću i narodski kazano, po kratkom postupku i koliko se da sagledati, bez problema, dobije stan i gradi uspješna karijera, to se otvaralo samo onim bivšim političkim zatvorenicima, koji su, osim uslova stručnosti odnosno potrebne profesionalne kvalificiranosti, bili kooperativni, koji su se uklopili i makar i deklarativno prihvatali, ali svejedno, prihvatili postojeće stanje odnosa i očitovali se pokajnički.  Oni drugi koji su ostajali dosljedni u svojim uvjerenjima i nisu iskazivali pokajanje nisu mnogi računali na takve povlastice…

Poznati su slučajevi mase Informbirovaca (od “Informativni biro komunističkih i radničkih partija”, što je bila istočnoevropska organizacija komunističkih partija pod dominacijom Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika), dakle ljudi ideološki bliskih komunistima, a ipak prema kriteriju komunističke partije Jugoslavije, političkih protivnika njihove vlasti (pa su zbog toga isti bivali hapšeni i slati na čuveni Goli otok na prevaspitavanje), gdje su isti, nakon izdržane kazne (a da prethodno nisu čak ni suđeni, npr. takav je slučaj mog oca, da se opet pozovem na njegovo iskustvo sa komunističkim vlastima), i nakon što bi se našli na slobodi, a ostajali su dosljedni u oponiranju Titu i političkoj liniji komunističke partije Jugoslavije, pa su, opet da kažem, kao moj otac npr. lupetali po kafanama i sprdali se sa Titom, eto i takvi su solo igrači i politički verbalni žongleri, bez da su ikakva stvarna opasnost za vladajući režim, nailazili na teške problem oko iznalaženja zaposlenja, rješavanja stambenog pitanja, bivali su i dalje pod policijskim nadzorom (pa je moj otac, sjećam se živo toga sedamdeset i neke, kada je Tito dolazio u Sarajevo, prenoćio njegov boravak u Sarajevu u sarajevskom Centralnom zatvoru), i tako dalje i tome slično.

Dakle, ne bih želio da se ovo razumje maliciozno, biva kao pakost, zloba i nečasna namjera, ali istine radi, neka neko ko to zna, evo recimo, sin rahmetli Izetbegovića, Bakir Izetbegović, neko od njegovih živih prijatelja iz tog doba, suboraca ili tek komšija i poznanika, uz pretpostavku da je Alija Izetbegović tog dana i te noći bio u Sarajevu, neka dakle neko koji to zna, izađe u javnost i kaže gdje je prenoćio Alija Izetbegović uoči, na dan ili noći Titovog boravka u Sarajevu, datum taj i taj, a godina je, ako se ne varam, bila 1971.  Ako je te noći uz mog oca u zatvoru bio i kasnije prononsirani, a eto vidimo već tada na oku Službe, srpski nacionalista Rajko Petrov Nogo, koji je tu tek na početku svoje velikosrpske nacionalističke karijere, piše pjesmice i đikanski se provaljuje po sarajevskim kafanama, de, ako boga dragog znate, de mogao te noći zanoćiti takav kalibar velikomuslimanskog nacionaliste i panislamiste, fundamentalist i ko zna šta mu još sve nije prišivano, Alija Izetbegović, deklarirani politički protivnik režima još iz 1945.-6. godine, bivši robijaš koji i po izlasku na slobodu ostaje opozicionar, pa je tako tu skoro, takorekuć pred tu Titovu posjetu Bosni i Sarajevu 1971., godinu dana ranije, dakle 1970., u Beogradu, publicirao svoju “Islamsku deklaraciju”, za koju navodno, iako su mu tu knjigu zabranili za distribuciju po Jugoslaviji, ne zna Služba, ni ona u Beogradu, ni ona u Sarajevu.  Biva saznaće tek 1983. godine, pa će tek tada sudski goniti Izetbegovića i grupu tzv. “muslimanskih intelektualaca”.

„MLADI MUSLIMANI“

Mehmed Meša DELIĆ: „Mladi musliman

su bili najkvalitetniji dio muslimanske nacije poslije rata. Prvi su osudili historijsku prevaru socijalizma. Dovoljno strasno vjerovali u moć islama za očuvanje suštine muslimanskog naroda. Sami bili čisti, neukaljani netom prolivenom krvlju. Obrazovani, potencijal intelekta dovoljan za uspješan historijski razvoj nacije. Privrženi tradicijama muslimanskim, tom korijenju bez kojeg nije moguća nova stabljika. Odmaknuti onoliko koliko je to korisno od tadašnje Islamske vjerske zajednice, njenog „zanatskog islama“. Hrabri. Sa mladošću, tom neprocjenjivom prednošću.

„Mladi muslimani“ su kvintesencija tog bunta. „Mladi muslimani“ su nastali u ozlojeđenim i umornim dušama naših didova i očeva.
Tridesete su godine prošlog stoljeća. Historija gazi koracima od sedam milja, a svaki njen dokorak uništava, gotovo, po jedan narod. Muslimanima je ostala još samo strijepnja za golo muslimansko ime. Doba je siromašnih baštnika koji beznadežno gledaju kako njihove obligacije postaju zemlja barbara koji u njoj nikada neće osjetiti otadžbinski grumen.
Doba Srba, Hrvata i Slovenaca, titulara naših sudbina. Cvetković – Maček. Bosna, podijeljena od onih čija nikad nije bila. I sjen Mehmeda Spahe hoda baščaršijskim budžacima, bez pratnje. Doba koje je moralo poroditi kataklizmu.
„Mladi muslimani“ su skupina mladih duša koja se morala sastati. Dječaci, sastali su se, simbolično, u društvu „Trezvenost“. Studenti i đaci. Esad Karađozović, Emin Granov, Tarik Muftić, Alija Izetbegović, Ešref Čampara, Husref Bašagić, Nedžib Šaćirbegović, Moamer Sadović...
Doba je, rekoh, u kojem jedino djeca mogu razmišljati trezveno. O islamu. O muslimanima. Na vratima kataklizme razmišljati o preporodu. To samo djeca mogu. Mogu i ostvariti. „Mladi muslimani“ su o islamu do tada pročitali dvi – tri, neadekvatne, knjige – ali, o njima znaju mnogo. Intuitivno. Genetski. Šehidski. O muslimanima nemaju što ni pričati, ali tu slatku kob osjećaju pod samim nepcem. Sami „Mladi muslimani“ su preporod, unutrašnji preporod. Na vanjskom planu, opet simbolično, organizacija „Mladi muslimani“ je nastala krajem marta 1941., uoči same tmine.
„Mladi muslimani“ su mogućnost da se u vremenu prepunom krvi ostane čist. Organizacija raste. Po školama, na fakultetima. Dalje od ustaških zdrugova, dalje od „Ustaške mladeži“. Niko od „Mladih muslimana“ nije bio u ustaškim bojnama. Doslovno niko. Mlade ruke su ostale merhametli. 
I rad u „Merhametu“. Zbrinjavanje muslimanskih muhadžira. U Sarajevu. Na terenu. U Foči. U Goraždu. U Višegradu. Čajniču... Na tom poslu, na karitasu ubijeni su „Mladi muslimani“: Asaf Serdarević, Nurdin Gackić i Sakib Nišić. Ubili su ih partizani. „Mladi muslimani“ su mogućnost da se u vremenu beščašća ostane častan.
Komunistička je vlast. Priprema za komunizam. Čišćenje nepodobnih za zemaljski raj. Neprijatelja je onoliko koliko i strahova. Spoljni neprijatelji, „truhli kapitalizam“. „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska“. Sovjetski Savez i težnja da se sa Josifa pređe na Josipa. Unutrašnji neprijatelji su po zatvorima. I po dušama.
„Mladi muslimani“ su antikomunisti po vokaciji. Tamo gdje oslobodilac pretvara džamije u skladišta, u groblja postavlja javne zahode, ruši ostatke „reakcionarnih građevina“ koje su moj dom – tamo je neprijatelj. I tamo gdje umjesto Boga stavlja se živi bravar. I tamo gdje trgaju zar sa lica moje majke. „Mladi muslimani“ su uhapšeni. Hiljade mladih ljudi je uhapšeno. I suđeno. I ubijeno. I odležalo po robijašnicama „najhumanijeg od svih društava“. Zašto? Pitanje koje nikada neće dobiti ljudski odgovor. Jer, „Mladi muslimani“ su bili nevini. Ali, pitanje koje može imati neljudske okolnosti.
U novoj Jugoslaviji rađala se nova nacija – nadnacija. Komunisti su računali da su naši narodi u posljednjem ratu izgubili posljednju priliku da ostanu narod. Srbi su tu priliku izgubili sa četnicima. Hrvati sa ustašama. Za šta optužiti muslimane, da se još manji osjećaju u onom malom m? Odgovor je: „Mladi muslimani“. Toliko bolan odgovor. I nepravičan. Prvo, četnici i ustaše nikada ne mogu biti paralela, makar formalno nategnuta, „Mladim muslimanima“. Četnici i ustaše su bili društvene vojne formacije svojih država. Drugo, gotovo je preverzno porediti zločinom ispunjene ljude i nevinu djecu.
U novoj Jugoslaviji zločini su se vršili u ime naroda. U čistilištu za novog čovjeka, nije bilo dovoljno da se čiste samo pojedinci, nego i nacije. S namjerom, čišćeni su od nacije po pravilu najkvalitetniji njeni dijelovi. „Mladi muslimani“ su bili najkvalitetniji dio muslimanske nacije poslije rata. Prvi su osudili historijsku prevaru socijalizma. Dovoljno strasno vjerovali u moć islama za očuvanje suštine muslimanskog naroda. Sami bili čisti, neukaljani netom prolivenom krvlju. Obrazovani, potencijal intelekta dovoljan za uspješan historijski razvoj nacije. Privrženi tradicijama muslimanskim, tom korijenju bez kojeg nije moguća nova stabljika. Odmaknuti onoliko koliko je to korisno od tadašnje Islamske vjerske zajednice, njenog „zanatskog islama“. Hrabri. Sa mladošću, tom neprocjenjivom prednošću.
U novoj Jugoslaviji svako ko nije razmišljao u okvirima jedne dogme, bio je terorista. „Mladi muslimani“ nisu ni pokušali povjerovati u komunističku dogmu. Proglašeni su teroristima. Spremni da ruše socijalistički sistem. A, uistinu, kakav je to terorizam „Mladih muslimana“? Istina jeste da su oni bili spremni da ruše socijalistički sistem, ali obrazovanjem, vjerom, očuvanjem svoje vlastitosti. Na suđenju glavnoj grupi „Mladih muslimana“, 1949. godine, vlast je, kroz usta tužioca Envera Krzića, dokazivala da su „Mladi muslimani“ posjedovali oružje za rušenje sistema. A istina je dječačka: Nusret Fazlibegović, jedan od vođa „Mladih muslimana“, dao je, „da se ne bi ljudstvo dosađivalo“, nalog jednoj grupi da izrađuje noževe, čakije, boksere i ostalu „priručnu bosansku literaturu“. To je na suđenju pokazano, a u štampi ispalo, kao divizioni do zuba naoružanih neprijatelja. Socijalizam nikada neće shvatiti da je terorizam „Mladih muslimana“ bio u njihovim nevinim očima.
Vrijeme je Informbiroa. Sudi se glavnoj grupi „Mladih muslimana“, 1949. godine. Prije je već osuđeno nekoliko grupa. Prva je osuđena 1946. osuđeni su Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović, Ešref Čampara... Na „male“ kazne, od 3 – 4 godine.

Vrijeme je Informbiroa, kažem, i okolnosti su promjenjene. Unutrašnji neprijatelji komunizma, barem ratni, su u zatvoru. Spoljni na vratima. Da bi se, prvo, pokazala svijetu „naša odlučnost“ valjalo je izmisliti uz istinske informbirovce i sijaset drugih, da bi opasnost bila što veća. Karakteristično je insistiranje tužioca Krzića na vezi „Mladih muslimana“ i Informbiroa. A „Mladi muslimani“ imaju veze sa Informbiroom koliko i sa komunizmom: jednako su prezirali i sovjetski i jugoslovenski komunizam. S druge strane, kazne su povećane. Radi preventivne upotrebe: radi straha. Zastrašivanje naših naroda i svekolikih narodnosti.

Sarajevski proces 1983.

Opet je karakteristično, da su sva glasila, od Ljubljane do Beograda, davali ogroman značaj ovom suđenju. Osuđeni su: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović – na smrtnu kaznu streljanjem, konfiskaciju imovine i trajni gubitak časnih prava; 
Ismet Serdarević na 20 godina robije sa popravnim radom, konfiskaciju imovine i pet godina gubitka časnih prava; 
Mahmut Jarebica i Tarik Muftić po 12 godina robije sa popravnim radom, konfiskacija imovine i gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine; 
Hilmija Muftić na 16 godina robije sa popravnim radom, konfiskaciju imovine i četiri godine gubitka građanskih prava; 
Ramo Habota na 8 godina robije sa popravnim radom, konfiskaciju imovine i dvije godine gubitka građanskih prava;
Ejub Hadžić na 7 godina robije sa popravnim radom, konfiskacijom imovine i jednu godinu gubitka građanskih prava; 
Kemal Kurbegović i Sulejman Muskadić na po 3 godine robije sa popravnim radom, konfiskacijom imovine i jednu godinu gubitka građanskih prava.
Navodim sve, S ogorčenjem. Ovakve kazne nije dobio Glavni štab četničkog pokreta sa Dražom Mihajlovićem na čelu! Četvorica mladića, na pravdi Boga, poslata u smrt. Ogromne kazne, sa „popravnim radom“. Ako se tome doda grupa osuđenih „Mladih muslimana“ u Mostaru (Salih i Omer Behmen, Teufik Velagić, i dr.), u Zenici, Banja Luci, Tuzli, gotovo svim gradovima u BiH – ispada da su „Mladi muslimani“ osuđeni na oko (1 000) hiljadu godina zatvora! A „popravnog rada“, što se tiče, on je poznat iz svjedočenja... Po svjedočenjima, rahmetli Hasana Bibera su mučili uvlačenjem zahrđale žice u ud, vješanjem utega o mošnje, stavljanjem nožnih prsta pod noge stolova na koje su sjedali isljednici..., rahmetli Omera Stupca mučili su stravično – od vješanja o klin (njemačka trotura: abinden) jedna mu se ruka gotovo sasvim osušila... 
„Mladi muslimani“ su mučeni teže od samih informbirovaca. Razumljivo: informbirovci su bili istokrvni neprijatelji, sa uvijek otvorenom mogućnošću da „se prevaspitaju“: „Mladi muslimani“ nisu imali tih mogućnosti – bili su duboko raznokrvni.
Grijeh „Mladi muslimana“ je antički, sokratovski, grijeh. Optuženi su da kvare omladinu. Omladina kvari omladinu! Teizirana omladina kvari ateiziranu omladinu! A, zapravo, radi se o dvije sasvim različite čistote. „Mladi muslimani“ su nepatvorena čistota koji ne dozvoljavaju da ih kvari socijalistički bastard. 
Komunistička omladina je zabludjela čistota, nesvjesna svoje nepatvornosti. „Mladi muslimani“ kvare komunističku omladinu – tako što ne dozvoljavaju da ta omladina pokvari njih. 
Primjerice, „Mladi muslimani“ u poratnom društvu „Preporod“ – koje je po njima bilo leglo komunizma – organizuju preuzimanje tog društva u svoje ruke: da, ipak, nešto što oni osjećaju kao svoje – muslimansko kulturno društvo – ne padne u ruke drugih, neadekvatnih.
„Mladi muslimani“ su pokušaj očuvanja izvornog islama na Balkanu. Simtomatičan je njihov odnos prema Islamskoj vjerskoj zajednici toga doba. Prije i za vrijeme rata, „Mladi muslimani“ su imali popriličan zazor prema „hodžinskom islamu“. Smatrali su ga isuviše „zanatskim“, nefunkcionalnim, lagodnim, pa i udvoričkim. 
Alija Izetbegović, jedan od čelnika „Mladih muslimana“, u jednom razgovoru će Islamsku vjersku zajednicu imenovati kolaboratom svih režima. Da li je u pitanju sunitsko shvaćanje islama ostaje da se istraži, ali je sigurno, što se tiče „Mladih muslimana“, da niti je Islamska vjerska zajednica gledala blagonaklono na njih, niti su oni blagonaklono gledali na nju. 
Islamska vjerska zajednica je „Mlade muslimane“ smatrala isuviše radikalnim, a „Mladi muslimani“ su Islamsku vjersku zajednicu smatrali suviše neaktivnom. Taj odnos će vrhnuti pri suđenju „Mladim muslimanima“. S jedne strane, poznato je da je tadašnji direktor Medrese Kemura, kasniji reis, predao u ruke policije Omera Kovača, gotovo dječaka, koji će pod troturom UDBE umrijeti. S druge strane, poslije suđenja „Mladim muslimanima“ 1949. godine, nekoliko dana poslije (da bi se pokazala što hitrije vjernost režimu!), Vakufski sabor Islamske vjerske zajednice donosi svoju sramnu Rezoluciju. U toj rezoluciji se napadaju „Mladi muslimani“ pogrdama gorim nego što ih je izrekao tužilac E. Kirlić i tadašnja štampa! (Ako od toga može biti što gore!) Islamska vjerska zajednica se doslovno odriče „Mladih muslimana“. Islamska vjerska zajednica se, dakle, odriče najpotentnije svoje budućnosti!
Hrabrost „Mladih muslimana“ graniči sa tragizmom. Doista je nevjerovatno da tako mladi ljudi, gotovo djeca, izdrže tako dostojanstveno sva mučenja, ucjene i blaćenja. Nusret Fazlibegović, na primjer, nakon strahovite troture smogne snage i poruči svojoj braći i sestrama: „Krenite mojim putem“. Omer Stupac (uz, možda, grijeh prema drugima), najhrabriji među „Mladim muslimanima“, također poslije neviđenih mučenja, na sudu izjavljuje da se ne kaje i da vjeruje u skori propast socijalizma. Tadašnja štampa, cenzurama do posljednjeg slova, nije uspjela sakriti divljenje prema heroizmu Omera Stupca. „Mladi muslimani“ su narasli u ozlojeđenim i mladim dušama svojih sinova i unuka. „Mladi muslimani“ su kvintesencija muslimanskog bunta. 
Merhamet je naš bunt.

Sarajevski proces 1983.

A, oni članovi „Mladih muslimana“ koji su sve te troture (pre)živjeli ispričaše i svoje priče koje su sabrane i zapisane u knjizi: „MLADI MUSLIMANI“. 
Tako da Tarika Muftića priča nosi naslov: „Sjeme je posijano i ono će nići“; 
Emina Granova: „Komunisti su nam bili jedini protivnici“; Teufika Velagića: „Bili smo dječaci“; 

Alije Izetbegovića: „Mladi muslimani“ su jedan od najsnažnijih otpora komunizmu u Jugoslaviji“; Munira Gavrankapetanovića: „Islam je bio sva naša ljubav“;
Saliha Behmena: „Željeli smo jedno: silu islama“; 
Nedžiba Šaćirbegovića: „Zanos „Mladih muslimana““; 
Ešrefa Čampara: „Mladomuslimanska sjen“.
Na pitanje: „Kakav je bio odnos „Mladih muslimana“ prema ustaškoj državi?“ 
Tarik Muftić je (is)pričao: „Bože! – Naopak. Nikad mi nismo muslimani, „Mladi muslimani“, imali afinitet prema jednoj državi kakva je bila Hrvatska. Mi smo htjeli da budemo nekakva ako je moguće autonomna oblast pod njemačkom vlašću. Ali nikad nismo imali nikakve pretenzije da budemo Hrvati. Mi smo htjeli da napravimo autonomiju Bosne, da napravimo demonstracije da bi stavili do znanja Švabama da Bosnu ne miješaju u NDH. Da Bosna sa Sandžakom bude autonomna. Spominjan je i Sandžak. Dakle, da ni na kakav način ne budemo u ustaški pokret uključeni...“ 
„Da li ste imali neku političku koncepciju po pitanju Bosne u toku rata koja bi bila od, recimo, onih ekstremnih, ustaških, proustaških ili pročetničkih?“ 
„Koncepcija je bila spasiti muslimane od četnika. Da spasimo glave, živote, tijela. A od partizana da spasimo dušu. Četnici su išli da nas unište tjelesno, fizički, a partizani, komunisti su išli da nas unište duhovno. Koncepcija je bila da se sačuvamo kao muslimani. O nekakvoj državotvornosti nismo imali nekakvih planova. Uvijek smo mislili na BiH da se sačuva, u nekakvoj može bit država al' da budemo autonomni. Ove budale, ovi razbojnici komunistički su nam naturili '83. da hoćemo nekakvu islamsku, čistu islamsku Bosnu. To su budalaštine, to su podvale, to su razbojstva koja su nam činili podmetanja. Dakle, nekakve koncepcije u širem smislu nije bilo....“ 
„Bolji poznavaoci ove tematike kažu da su „Mladi muslimani“ najčistija moralna pojava u ovom stoljeću kad je u pitanju naš narod, naša inteligencija, naša duhovna kretanja. Ali da nisu imali velikog političkog takta, nisu imali dovoljno svijesti o politici, niti ih je toliko zanimala, već da su bili prevashodno jedan moralno čist pokret?“ 
„Apsolutno. Mi smo bili zeleni, nezreli za nekakvu dublju i širu politiku. Nama je bila osnovna misao i ideja očuvanje islama i muslimana na ovim prostorima. To je bila misao – vodilja za politiku. Mi se nikad nismo vodili mišlju da osvojimo vlast. Jasno nam je bilo da smo za to bili presitni i presićušni, nego da se mora tražiti modus da se što bolje uklopimo u stanje kakvo jeste u BiH i Jugoslaviji...“ 

„Da li su „Mladi muslimani“ pred rat imali duhovne kontakte preko literature, ili lično, možda, preko ljudi, sa modernističkim pokretima u islamu?“ 
„Samo preko literature. Znali smo za Šekiba Arslana, za Muhameda Rešida Rida, za Džemaludina Afganiju. Dakle, samo preko onog što je bilo napisano na našem jeziku. Nikakve kontakte, personalne, nismo imali ni sa kim...“ 
„Da li ste dolazili u koliziju bilo personalno sa ljudima iz Islamske zajednice bilo sa zajednicom kao institucijom, i da li vam je pružila podršku kad ste bili osuđeni?“ 
„Nikakve podrške od strane Islamske zajednice nije bilo. Poslije tzv. oslobođenja to su sve bile sluge režima. Naročito onaj koji nas je osudio i izbacio iz Islamske vjerske zajednice, reis Fejić. On je nas zvanično izbacio iz Islamske vjerske zajednice. Postao je reis zato što je imao sinove partizane i narodne heroje, i to je bio partizanski reis. 
Pa i Kemura, kažu dok je bio direktor Medrese da je on sam otkucavao đake, da je otkucao mnoge „Mlade muslimane“, pa su bili uhapšeni...“ Mali presjek koji je (is)pričao Tarik Muftić. 
A na pitanje: „Odnos „Mladih muslimana“ spram drugih pokreta?“ 
Emin Granov kaže: „Komunisti su nam bili jedini protivnici, ne zbog socijalnog učenja i ekonomske doktrine, nego zbog uvredljivog i rušilačkog stava prema religiji, tradiciji... Kod njih kao da je često rušenje i vrijeđanje religije bila glavna stvar. Nisu respektovali tuđe ubjeđenja i mišljenja, nego su ga vrijeđali, poništavali...“ „Kada je rat '41. počeo najstariji među nama imali su tek dvadeset i prvu godinu. U toku rata „El – Hidaje“ je izdala svoju čuvenu „Bajramsku deklaraciju“ u kojoj su osuđeni ustaški zločini nad Srbima, i zatraženo kažnjavanje počinitelja ovih zločina...“ 
Na pitanje: „Mladi muslimani“ su vječnomlada rana na duši muslimanskog naroda. Sa čega je niknula ta rana? 
Alija Izetbegović je rekao: „Počeci formiranja organizacije „Mladih muslimana“ sežu u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, zapravo u vrijeme kad taj rat do nas još nije došao, a u Evropi je već počeo. Ja sam tad bio vrlo mlad čovjek, bilo mi je tek 16 godina, pa se ne mogu detaljno sjećati okolnosti, ali bile su to okolnosti koje se mogu razaznati iz publikacija i novina iz tog perioda 1939 – 40. godine. Mehmed Spaho je upravo bio umro, muslimanski narod je bio obezglavljen, podjela Bosne izvršena, identitet muslimana izravno ugrožen. Dakle, to su bili svi oni problemi koje su muslimani imali između dva rata, a imali su ih dosta. Iseljavanje je bilo u toku, na sve strane, a ljudi nisu bježali od dobra nego od nevolje. Pridružila se i jedna dodatna nevolja – cijepanje živog tkiva muslimanskog naroda stvaranjem takozvane Banovine Hrvatske avgusta 1939. godine. 

To je bio neki historijski kontekst stvaranja naše organizacije, koji bi naravno trebalo podrobnije ispitati i kome, u svakom slučaju, treba dodati i ratnu psihozu, jedno snažno osjećanje da se rat približava, da slijede sudbonosni događaji, i da se rat približava, da slijede sudbonosni događaji, i da bi muslimani trebali da urade nešto kako bi liječili postojeće nevolje i preduprijedili nevolje koje slijede. Moj prvi susret tom idejom dogodio se negdje u jesen 1940. godine...“ 
„Šta su „Mladi muslimani“ radili tokom tata?“



Sarajevski proces 1983.

Alija odgovara: „U toku rata mi smo se bavili svim i svačim. Ja nisam bio uključen u „El – Hidaju“, bio sam uključen u „Merhamet“, dobrotvorno društvo, tamo nas je bilo dosta iz one prvobitne grupe „Mladih muslimana“. Tamo smo se nalazili, ugrađivali svoje vrijeme i energiju radeći oko muhadžira, zbrinjavajući te ljude, idući na teren da im nosimo hranu itd. Jedan broj naših ostao je da radi pri „El – Hidaji“. Bili smo se manje – više ovako podijelili: malo manje buntovan svijet ostao je da radi u „El – Hidaji“, onaj buntovniji je otišao da radi izvan. Ali mi smo ipak smatrali da pripadamo organizaciji „Mladi muslimani“, koja nije obuhvaćala jednim udruženjem, jednom hijerarhijom, nego je mamnje – više rasuta, vezana samo jednom idejom.“ 
A na pitanje: „Na kraju, kakav je, po Vama, značaj „Mladih muslimana“ u poslijeratnoj emancipacoji muslimana?“ 
Alija veli: „Kad čovjek procjenjuje ulogu jednog ovakvog pokreta, jedne organizacije, onda na neki način procjenjuje da li je ona imala neku funkciju, makar u uspomenama ljudi. Kod organizacije „Mladi muslimani“ treba uzeti u obzir da je njen život nasilno prekinut 1950 – 51. godine, i da je svaki pokušaj da se sačuva uspomena na nju bio uništen, onemogućen. Međutim, ona je ostala da živi u ljudima koji su preživjeli taj pogrom. I kad se tako gleda iz ove prespektive, onda se vidi da je organizacija „Mladih muslimana“, po mom mišljenju, odigrala važnu ulogu u onome što danas nazivamo padom komunističkog sistema. Jer, otpor koji su „Mladi muslimani“ pružali prvih nekoliko godina poslije rata nastupajućem komunističkom sistemu bio je jedan od najsnažnijih i najorganizovanijih otpora koje se na području Jugoslavije bilo ko pružio....“
Ima stvari koje se ponavljaju, a svaki puta stradaju mladi Muslimani bili oni „krivi“ ili ne.
„Mladi muslimani“ stradaše jer, su navodno bili „krivi“, a zašto stradaše mladi muslimani u prošlom ratu, a nisu bili „krivi“? 
Zašto „Škorpioni“ ubiše djecu Srebrenice? Zašto dušmani ubiše djecu Sarajeve i drugih gradova Bosne i Hercegovine...? 
Dušmanima su oni krivi jer, su mladi muslimani bili! 
Da nam se iste stvari više ne ponavljaju, učimo na onim stvarima koje se nas tiču i koje su dio naših sudbina. A da naše sudbine zaborav ne zarobi mi to moramo od zaborava otimati, pa tako i priča o pokretu „Mladih muslimana“. 

A knjigu: „MLADI MUSLIMANI“ koju je izdala „Biblioteka Ključanin“ u Sarajevu 1991. godine, a koju sam koristio prilikom pisanja ovog članka pa je i preporučujem, da je zaborav ne zarobi, jer vjerujem da je mnogi još nisu (pro)čitali, a ipak puno o njoj (ne) govore.

Write a comment

Comments: 1
  • #1

    Manchester (Saturday, 07 October 2017 14:33)

    I really like your take on the issue. I now have a clear idea on what this matter is all about..