General Jusuf Prazina Juka

Sarajevski kriminalac, nasilnik i delikvent

Osuđivan i zatvaran više puta, osamdesetih godina se uključuje u organizirani kriminal kao dobro poznat član podzemlja, vodeći vlastitu bandu za reketiranje. U ožujku 1992. godine svoju bandu stavlja u službu muslimanskog vojnog vrha u Sarajevu i kao zapovjednik vlastite paravojne formacije pod nazivom "Jukini vukovi", sudjeluje u masakru pripadnika JNA tijekom dogovorenog povlačenja u Dobrovoljačkoj ulici 2. i 3. svibnja 1992. godine. U razdoblju od začeća rata u kome je sudjelovao, do bijega iz Sarajeva u listopadu 1992. godine, Juka Prazina nastavlja javno sa svojim kriminalnim aktivnostima pod izgovorom da brani Sarajevo od "velikosrpske" agresije. U ovom periodu mu se pripisuju mnogobrojne pljačke nenadgledanih poduzeća i skladišta u dijelu Sarajeva pod kontrolom muslimana, koja su zbog početka rata zaustavila rad i bila napuštena..

Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom

Pošto je Juka Prazina krajem prošle godine i zvanično proglašen herojem, ponovo se aktuelizira ista stara priča: da li je Prazina bio heroj ili samo kriminalac? I da li je uopšte bio general? Stari feljton iz BH Dana, objavljen još davne 2002. godine, krije dio odgovora na to pitanje.

Feljton Dana: Jusuf Prazina Juka (I)

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: General Jusuf Prazina Juka

Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima bivše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: "oni brane Sarajevo".

Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina.

Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti?

Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? U ovom i nekoliko narednih brojeva Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine. Nermin Uzunović Šok prije rata bio mu je prijatelj, a u ratu njegova desna ruka. Ovo je njegova priča...

Bacio je samo jednog snajperistu

- "Ne vjerujem da je Juka mrtav!" - reći će i danas, osam i kusur godina nakon službene obavijesti belgijske polici je o pronađenom lešu Jusufa Juke Prazine, negdašnja desna ruka najkontroverznijeg od svih lokalnih sarajevskih komandanata - Nermin Uzunović.

Nermina Uzunovića imenom malo ko zna, ali njegov nadimak - Šok - još uvijek se pamti. U svojoj je ludoj mladosti, kako danas opisuje predratne decenije, probao gotovo sve zatvore u bivšoj Jugoslaviji, među opakim momcima sarajevske margine slovio za relevantnog rivala, zajedničkim snagama sa tadašnjim inspektorima policije - stalno vodeći računa da im se putevi ne ukrste...

Jusufa Juku Prazinu upoznao je pred Trgovačkom školom - već tada, osamdesetih, Juka je bio neprikosnoveni problem profesora, strah dobrih i idol loših đaka. Što je Juka bio u Trgovačkoj, Šok je bio u Medicinskoj školi: veli da su se poštovali. Juka je pripadao raji iz Sutjeske, Šok Bjelavama: solidarnost i međusobno razumijevanje značili su pozive u pomoć prilikom mladalačkih obračuna:

- "Iskreno: mene niko nije smio ni pogledati u školi, ni žensko ni muško" - gotovo sa snebivanjem priča danas Šok, sretno oženjen i ponosan otac djece o čijim ocjenama strogo vodi računa - "Pa, mi smo bili naopaki odlikaši, ali moja djeca treba da budu obrazovani ljudi!" I to je jedan od razloga što nevoljko priča o svojoj prošlosti: ova je ispovijest više zbog Juke, zarad istine koju mnogi ne znaju ili neće da znaju...

Kako se kalilo prijateljstvo

Naše pravo druženje počelo je belajem - malo prije rata: Bilo je to ispred SOS-a (u to vrijeme jedan od najpoznatijih sarajevskih kafića, op. aut.). Njih petorica ili šestorica, zajedno s njim, naletjeli su na mene i namlatili me k'o vola. Prošlo je par dana, Juka i ja smo se sastali i odlučili da to riješimo nas dvojica. Dogovor je pao: vidimo se u Jug Bogdanovoj, pobijemo se, pa kako ko prođe - poslije ćemo, naravno, opet biti prijatelji. Tako se to rješavalo. Ja sam došao sa trojicom svojih prijatelja, njih je bilo barem trista - čitava Koreja, pola Alipašinog... Ali nema tu povlačenja: potukli smo se. Čak sam ja vodio jedno vrijeme, ali me je onda, slučajno, udario u vrat, onesvijestio sam se i probudio na Ortopediji. U istoj sobi ležimo Juka i ja. Oko nas milion boja: plavo, bijelo, sivo... Ustvari, tu su bila četvorica policajaca, dvojica inspektora, sestrice i doktori. Meni su pukla dva vratna pršljena, stavili su mi gipsanu kravatu i pojaseve preko leđa. Sproveli nas na Bjelave: mi smo obojica rekli da je to sve naš problem i da smo ga riješili, da se oni ne trebaju brinuti jer dalje frke neće biti, a hoće li pisati prijave i prekršaje - do njih je. Tu smo se zadržali, bogami, sat i po, pričali s njima i razišli se k'o veliki prijatelji: svaki dan smo poslije bili u kontaktu, jedan drugom pomagali - nije se gledalo kako i na koji način...

Poslije toga je on registrirao firmu za utjerivanje dugova. To nisam radio s njim - ali je bio dogovor: "ne daj bože velikaa belaja, tu sam"...

April 1992

Kad je krenuo rat, bio sam na Bjelavama. Svi negdje idu: s Jukom sam najbolji, idem i ja njemu. On kaže: - "Šok, pamet u glavu!" Prvih pet-šest dana bio sam obični vojnik i stražu čuvao. Valjda je htio vidjeti hoću li podivljati, pa me tako iskušavao. Onda me zovnuo sebi i pitao hoću li auto. Dobio sam jednu staru, bijelu "džetu dizel", jedva je išla. Od tridesetak šofera koji su dužili auta, svaki je morao nakon vožnje predati i ključeve i stanicu. Ja nisam. Dao mi je i mobilnu i fiksnu stanicu i naoružanje. Juka je malo kojem vojniku davao pištolj, imali su puške. Samo nas nekoliko je imalo i puške, i to dobre, i po pištolj.

Juka je među prvima u Sarajevu dobio američku pušku, prva liga, a onda je nabavio još nekoliko takvih. Imali smo i nešto pumparica. Poslije sam od njega dobio "golfa", novog, nije bio prešao ni 1.100 km. To je bilo kad su se uzela ona 72 vozila iz Vogošće. Tog sam "golfa" imao jedno 20 dana. Onda Juka kaže: - "Šok, evo tebi BMW, pusti ta slaba auta. I da znaš - ruke su ti odriješene, ne interesuje me gdje hodaš i šta radiš, samo mene nemoj uvaljivati!"

To auto pripadalo je MUP-u i Juka je imao punomoć koju je prebacio na mene. Dvije godine sam ga konstantno vozao, a tablice su bile armijske. Kad je Juka izlazio iz Sarajeva, rekao je svom pratiocu da meni daa njegov kolt sa IC zracima...

Nafta i benzin

Mene nafta nije ni interesovala, imao sam benzina svaki dan. Dnevno sam trošio između 60 i 70 litara. Isto tako i Juka. Išlo se na pumpe i vadilo se sa dna, šta je ostalo; bilo je po garažama, a i ljudi su donosili sami.

Baza

Imao je dosta svog oružja, još od prije rata, a onda je dobio nešto iz Krtelja, kad se raspala Specijalna, a dio je oružja zadužio od Vikića (Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.). Više od pola oružja iz Kasarne "Maršal Tito", nakon što je ispražnjena, bilo je neispravno, ali dobar se dio uspio i srediti. Imali smo smještaj odmah uz Vikića - 50 metara od Doma policije, u onom obdaništu. Tu nas je bilo sedamdesetak. Manje-više, znali smo se međusobno, to je bio taj naš svijet i neko je još doveo brata ili rođaka... U našoj bazi je bio drugačiji režim nego u ostalim: tu je bio Juka, tu mu je bila žena, porodica, i sve je bilo k'o pod konac. U drugim bazama, iako su sve bile pod Jukinom komandom, bilo je onako kako njihov komandant baze naredi.

Juka je bio strog komandant: jedna greška, on uzme pištolj i spuca te u koljeno, ili te udari, namlati. Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breci, na Skenderiji Jasmin, bilo je puno naših baza i sve je to valjalo kontrolirati. Bilo je i onih koje je Juka držao reda radi.

Danas svi kažu "Juka je bio lopov", a nije. Sve smo to mi dobijali. Recimo, televizore: direktor Feroelektra zamoli Juku da nađe kamione i da se televizori prebace iz Feroelektra u Zetru. Mi to uradimo i direktor nam pokloni 100 komada: nešto je otišlo po jedinicama i bazama, nešto je otišlo u MUP. Bilo je i krađa, ali za 90 posto Juka je saznao tek kad nama stigne kamion; bilo je i belaja zbog toga. On je za "Fructal" saznao tek kad je nama došao kamion pun sokova. Ali odmah se sve ustanovilo. Sistem je bio takav: sve se čuje na stanici i sve se zna. I ja sam sve znao - imao sam dvije stanice i pratio oba kanala, a kad sam spavao, onaj novinar Fudo Dorić mi dao diktafon koji je automatski snimao ko se uključi, i sve znaš.

Tako je bilo i sa "Zorom" - došla čokolada i onda Juka naredio da se sam prijavi onaj koji je tamo ušao. Glavni logističar bila je Jukina sestra Vasvija. On je to na svoj način rješavao. Kad su trebale uniforme, Juka kaže "trebaju" i odmah nam ljudi sašiju: neću da griješim dušu, možda su to neki i iz straha radili, ali neki su se sami nudili da nam poklone nešto i da Juku pripaze. Tu gdje je bio Juka - bilo je kako on kaže, ostali komandanti nisu smjeli raditi ono što on radi. I morali su ga slušati. Bilo je i svađe i vriske, ali nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste - ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio par razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna, kaže: "dovedite ga". Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena...

Snajperisti

Jeste, istina je da je Juka bacio jednog snajperistu. To je bilo kod Socijalnog. Ali, nije on imao namjeru da ga baci, nego kad mu je prišao sleđa, ovaj je zamahnuo rukama i tako je i izletio. Onda ljudi kažu: Juka baca snajperiste... To nije istina. Bilo je ljudi koje smo hvatali s oružjem u rukama pa ga Juka ni prstom ne dotakne. Zarobimo ga, jednostavno.

Akcije

Zvali smo se preko stanica. Prava zajednička akcija bila je ona na Skenderiji, drugog maja, kad je transporter krenuo preko mosta Vrbanja. Sjećam se dobro: Juka je sa svojim pratiocem bio u vozilu, na onoj velikoj raskrsnici, kada su iz pravca Vojne bolnice naišla tri džipa sa oznakama JNA. Odmah su zapucali prema njegovom autu. On je ranjen i to teško, ali se, i tako ranjen, uspio vratiti na rikverc i pobjeći im. Ja sam bio ispred zgrade Valtera Perića, sa Nusretom Šišićem, Dedom, rahmetli. On je pucao iz napravljene cijevi, a ja sam mu dodavao granate. Dedo je pogodio prvog džipa.

Zarobljenici

Jedno 25 posto je otišlo u zatvor, nešto se razmijenilo, a neke je i mrak pojeo... Sve u svemu, opet se dalo nešto i zakonu.

Susret s vlastitom prošlošću

Prije rata, jedan inspektor iz CSB-a meni je nakačio 12 godina zatvora. Radio na detektoru laži. Igrom slučaja, naši ga privedu: Bela i ona njegova ekipa pronašli mu snajper u stanu. On je njima rekao da radi u policiji, ali šta će mu snajper? Doveli ga nama u bazu. Čim sam ga ugledao, rekao sam: on je moj. Odveo sam ga u sobu, dao mu da popije, da zapali. Šta sad? Kažem mu: vidi kako se zakon promijeni - ti se onda meni nakačio, ja opet izašao. A šta ćeš ti? Mogu s tobom šta hoću... On me gleda. Familija mu nije bila tu, on je ostao u Sarajevu, ali vidim da je dobro isprepadan. Napio se. Pričali nas dvojica, ja ga onda smjestio u auto i vratio na Otoku. Stan mu prekoputa pijace, u onim prvim neboderima. I poslije rata smo se sretali - pozdravi me, pitamo se i svak' sebi. Vidio je da sam čovjek.

Juka i ...

Nama je, po pravilu, komandant bio Vikić. Međutim, ja nisam slušao Vikića, niti me je interesovalo šta on govori: slušao sam Juku i Zorana Čegara - s njim sam bio dobar još s Bjelava. Juka je poštovao i Vikića i Čegara k'o prave borce. Visili smo kod Jusufa Pušine, i on i ja. Nije da je Juka slušao Pušinu, nije on njemu mogao narediti, ali mu je davao savjete šta treba promijeniti i kako se prema kome treba ponašati. Prvo, prema Seferu Haliloviću: Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom. On nama nije bio komandant, nikad nije smio ni doći u našu bazu. Juka je jednom ili dva puta silazio kod njega, a redovno su se svađali na onim konferencijama za štampu.

Svađao se i sa Stjepanom Šiberom. S Jovom (Jovan Divjak, zamjenik načelnika Štaba OS RBiH, op. aut.) je bio korektan odnos, pozdravimo se. Alija (Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH, op. aut.) je bio druga priča. Juka je išao u Predsjedništvo i tamo je viđao Aliju. Nije ga nešto posebno spominjao, ali je uvijek govorio: mora se raditi što on kaže. Slušao ga je. Alija mu je i objasnio da trebamo preći u Armiju. Ipak smo mi bili ljudi sa takvom prošlosti da nismo mogli biti policajci. A Armija je drugo, pogotovo kad si specijalac. Sefer je bio komandant samo na papiru. Opet su se slušali isti ljudi - Vikić, Čegar, Alija ili Pušina.

Čuvaj se svojih divljih savjetnika!

Sa Ramizom Delalićem Ćelom smo uvijek bili korektni. Nismo puno zalazili u njegove teritorije - od Vječne vatre prema gore. Nije ni on dolazio nama. Jednom je samo došlo do konflikta, tad je Juka bio na Igmanu, ali i tad se sve dobro završilo. Nije bilo frke. Kod Ćele Ismeta svi su morali kucati i čekati pred vratima k'o kerovi; ja, stvarno, nisam. Ulazio sam kao u svoju kuću. To je bilo skroz fer. Sa Mujom Zulićem nije baš nešto bilo ekstra, ali moglo se. Sa Puškom (Zakir Puškar, komandant Druge brdske, op. aut.) - ni fine ni loše priče nismo imali. Rahmetli Talijana (Mustafa Hajrulahović, komandant Prvog korpusa ARBiH, op. aut.) smo poštovali. I on je dolazio nama i Juka je išao njemu. Talijan je vazda govorio Juki: čuvaj se svojih divljih savjetnika. A bilo je tu stvarno svakakvih likova: bio jedan Slobo, Juka ga zagotivio, zavolio, a on je nama dosta odmogao. Onda je samo jednog dana nestao. Zbrisao!

Bilo je i nekakvih pravnika, nekakvih "školovanih ljudi" koji su kod nas dolazili kao na radnu obavezu - dođu ujutro i poslije ih odvezemo kući. Kao na posao. Tako su nam i pjevači dolazili: Davorina Popovića i Kemala Montena ja sačekam pred FIS-om, dovezem gore i onda ih vratim...

Razmjene

Ja sam radio razmjene. Bio je u policiji jedan načelnik, Nermin, on je među prvima zarobljen na Palama kao policajac. I mene Juka zaduži da sa njim radim razmjene. To je sve trebalo biti legalno, preko policije. Taj Nermin meni da papir sa adresama, koga dajem a koga uzimam, da mi gorivo i putni nalog. Odem na adresu, neki ljudi nisu ni znali da će biti razmijenjeni, natovarim ih u kola i idemo na Butmirsku kapiju ili na Bristol. Tu stanem, zovem četnika stanicom, a oni mi dovedu muslimane. Nakon jedno pola godine ispostavilo se da je taj Nermin uzeo pare i da je zbrisao. Tako sam razmijenio i brata Zorana Milanovića - on je bio zarobljen na Kuli jedno mjesec i po, sa porodicom, i onda sam ja dobio nalog da idem po njih. Za njega sam odveo dvoje Srba s Višegradske kapije. Oni prvo govorili da neće da idu, ja im lijepo objasnio da njih dvoje mijenjam za troje Srba, pokazao im papir koga treba da uzmem i još im rekao da Zorana znam još iz osnovne škole - on bio odlikaš i pomagao mi. I dužnik sam mu. Onda ih povedem, dođem do naše rampe, zovnem stanicom četničku stranu i oni me pitaju koga vodim. Ja kažem i odmah kažem i koga primam. Oružje ostavljam na rampi i samo s ljudima u autu vozim se do prve krivine, gdje je njihov bunker. Tu stanem, izađem, ruke stavim na auto i ne mičem dok me ne pretresu. Onda sjednem i čekam 15-20 minuta dok četnici ne dovedu moje. Oni sve sa mnom lijepo - hoćeš popit, hoćeš pojest, ja neću ništa, samo čekam i gledam. Znam da me znaju, ali sve je stvar petlje. Tako sam razmijenio 120-130 ljudi. Najveći je rizik bio kad oni nekog daju a nikog ne traže - onda rizikuješ zbog onih koje dobijaš - a, i šta znaš... možda je njima neko drugi isporučio šta su tražili...

Jukin odlazak iz grada

Kad je Jukina žena Žaklina ranjena, naša je baza žestoko granatirana. Ranjena je i njena rodica Sanja. Žaklina je imala teške rane i Alija je Juki omogućio izlazak i to tako da i Juka ide. Ja sam ih ispratio: bio sam s njim u Predsjedništvu taj dan kad je krenuo. I nije mu bilo drago što ide. Rekao mi je: "Šok, ja ću se vratiti. Neće dugo vremena proći." Nudio mi je, kad je pošao, da preuzmem bazu. Ja nisam školovan za sastanke i nisam to htio da preuzmem. Rekao sam mu: imaš brata kojeg ne voliš, ali ga postavi za komandanta. Njegov brat Mustafa, Mute, preuzeo je bazu.

Nermin Uzunović Šok - Jukina desna ruka

Malo je bilo pritisaka na Muteta, ali i na Solaka i još neke, i već su konci počeli popuštati. Prvi koji se povukao bio je Adnan Solaković, on je i inače bio ulizica. I dok je Juka bio u gradu, nikada nije govorio na sastancima. Sabina, njegova žena, govorila je, a on šutio k'o zaliven. Ali, to nije ni važno. Sem Solaka, još je dio baza prešao u Armiju, a jedan dio u HVO. Solak je jednom mene odveo Seferu. On je došao po mene i ja ga pitam: ko garantuje da će me pustiti. Nešto priča, a ja mu kažem: idi vidi sa Seferom, ja bez garancija ne idem. I tako, dođe on sa još dvojicom, garantuje, kaže, Sefer da ćeš kući. I mi krenemo. Sefer je tad kod zatvora sjedio. Dvojica su pred njegovim vratima, jedan unutra: pretresli me, a ja unio pištolj, eto kakvi su! Da se Sefer mašio telefona, ja bih pištolja. Nisam mu vjerovao.

Kaže Sefer: "Jesi li ti Šok?" Jesam. "Šta ti je Juka rekao za mene?" Šta će Juka za tebe govoriti, nit te znam, nit te poznam, niti me interesuješ. Kaže on: "Tebi je Juka nešto naredio, čuo sam na stanici." Čuo si, kažem, kad mi je Juka rekao: riješi se jednog čovjeka, i ti misliš da si ti taj. E, pa, nisi. I stvarno nije za njega poručio, već za jednog iz jedinice, a on odmah mislio Juka samo o njemu govori.

Rekao sam mu tad: Ako vi stvarno mislite da će Juka tako nešto stanicom poručiti, vi plitko mislite. Da je Juka to htio, ne bi se išlo preko stanice, drukčije bi se išlo.

I onda me je pustio.

Sam na Grbavici

Prije rata sam imao tamo prijatelje, neki su bili u policiji pa me tako mlatili, a onda smo u ratu bili isto - samo na različitim stranama. Čujemo se, kažu: dođi, ali bez oružja. To su bili dosta jaki ljudi tamo, mogao sam im vjerovati. Znaš, oni su ti imali taj sistem komande. Evo, ja sam dva puta prelazio na Grbavicu i vraćao se a dlaka mi s glave nije zafalila. Nije nikakva tajna: mi smo bili u redovnom kontaktu s njihovim lokalnim komandantima, s Radetom Pržuljem, koristili smo to kad nam je trebalo da razmijenimo neke informacije.

Dolazak na Igman

Prvo je gore došao Juka, onda smo izlazili mi. Išli smo preko piste i bez oružja. Skupilo nas se oko 250. Ja sam bio malo u gradu, malo gore. Prolazilo se uz dogovor s četnicima jer je njihova linija išla krajem piste: čuješ se stanicom, kaže ti prođi ili ti kaže nemoj. Ali, kad se najavim onda nema veze što su cijevi uperene - prolazim i znam da neće pucati. Znaju i oni: mogu me ubiti, ali treba i svojima položiti račun. Mi smo i sa HVO-om imali dobre odnose, zato smo imali i njihove iskaznice. Ja sam dva puta išao s Jukom da se on vidi s Jasminom Jaganjcem: sastajali su se u kafani "Hajduk".

Predsjednička kuća

Juka je prvo ušao u hotel "Maršal". Gore su već bile Crne mambe, oni su imali smještaj malo niže, ispod "Maršala". Juka se jedno vrijeme bio dobro zbližio s njima, toliko da su mu neki naši zamjerili. Gore je bio i Zuka (Zulfikar Ališpago, komandant Specijalne jedinice GŠ ARBiH, op. aut.). S njim smo bili korektni - nismo se kačili. Onda su se ljudi smjestili u "Maršal", a Juka, sekretarica Azra, Sejo, Davor, Božo i ja kad sam bio gore, bili smo u Predsjedničkoj kući.

Igman je tada bio posve druga priča: svega je bilo. Imali smo ovaca, konja, svega. Jedna ovca - jedna marka, tako smo plaćali. Juka je imao dogovor za nabavku granata: punili smo ih u Rijeci, 1.660 maraka komad. Ja sam jednom pratio kamion: svi se sklanjaju s ceste, a ti voziš. Super. Te granate smo davali na korištenje Vehbiji Kariću, koji je došao iz Sarajeva i imao svoju vojsku, nekih 50 vojnika, u jednom objektu, niže od nas. Mi smo bili dobro naoružani: imali smo i jednu samohotku, da se nađe.

Sukob s Karićem

Prvo, Karić nije vratio 10 praznih granata za punjenje, to je Juka prešutio. Onda je naš kamion sa uniformama zaplijenjen, a vozač, koji je bio civil, pretučen. Poslali smo predstavnika na razgovor. Nije ga ni pogledao. Onda smo mi otišli, opkolili objekat, upali unutra i zatekli Vehbiju u nekakvoj sobi za konferenciju. Tu mu je bio i sin i još neki oko njega. Juka nije rekao ništa, samo mu je prišao i udario ga pištoljem. Odmah mu je izbio jedan zub. Mi smo obišli sobe, pokupili šta je valjalo, vojsku postrojili, a Vehbiju doveli.

Konačni obračun

Tog dana smo trebali zajedno sa Zukom napasti Crne labudove. Takav je bio dogovor. Naša prva četa je krenula Zuki. Odmah su razoružani, ali se jedan uspio javiti. Juka je htio da sam ode, da vidi šta se dešava, ali mu momci nisu dali. Krenuo je Kruško i odmah je ubijen. Nije to bila borba. Drugi je zarobljen Davor Seferović. Ni danas mu tijelo nije nađeno. Tek onda su oni krenuli na nas. Dio momaka je uspio pobjeći, Juka se preko Bjelašnice izvukao sa jednom grupom, ostali su ubijeni, ranjeni, zarobljeni. Četnici su tada Juki nudili pomoć: 20 tenkova. Juka je tražio da se ne miješaju.

Davor

Bio mu je pratilac. Prije rata, on se znao napiti, znao je i za belaj, sijalica mu smetala kad je trijezan, a kamoli kad je pijan. Juka mu je rekao: "Davore, ako ćeš prestat s pićem - bit ćeš uz mene, ali ako pristaneš pa popiješ - ubiću te." Taj čovjek, Davor Seferović, postao mu je sjena. Nije se od njega ni koraka odvajao. Kakav je to momak bio.

Legenda

U vrijeme tog konačnog obračuna zatekao sam se u Sarajevu. Nisam više izlazio, ne znam šta je bilo u Hercegovini, ali sigurno i tu ima preuveličavanja. Juka je slutio šta mu se sprema: jedne noći, mene i još dvojicu momaka poslao je na čeku. Nismo znali ko treba naići, znali smo samo da nam ne smije proći. Niko se nije pojavio. Sem Sefera, još me je samo Bakir Alispahić pitao za Juku: tad je bio ministar, poslao policiju, oni tražili oružje i pare. Uzeli mi pištolj, ispitivali sedam dana i mene i ženu. Juku više nisam ni čuo ni vidio, ali ne vjerujem da je mrtav. Neko nešto treba da dobije da bi se znalo da je Juka mrtav. Toga još nema. Zato mislim da je živ.

Sarajevski "kum" postaje borac protiv zločina

Alfonso Rojo - sreće Juku, koji, sa svojom svitom Ramboa, zavodi red u prijestolnici na svoj način. Trećeg juna 1992. objavljuje svoje utiske

Piše: Alfonso Rojo (The Guardian)

Pravo mu je ime Jusuf Prazina, ali ovdje ga svi zovu Juka. Dok prije dva mjeseca nije počela bitka za Sarajevo, bio je kum podzemlja bosanske prijestolnice. Danas vodi specijalne snage policije Bosne i Hercegovine. Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa. "Slali su me u zatvor pet puta jer su pokvarenjaci koji su držali konce ovdje pravili lažne optužbe protiv mene", hvali se tridesetogodišnji Juka. "Sad vidimo ko su dobri, a ko loši momci." Juka je muslimanski odgovor na "Kapetana Dragana", srpsko-australijskog plaćenika koji je zauzeo hrvatski gradić Glinu. Zasad, nije otišao u krajnosti užasavajućeg "Majora Arkana" koji se šetka okolo s mladunčetom tigra i čije zarobljenike po njegovoj naredbi svlače i prebijaju prije pogubljenja. No, čini se da ide uglavnom istim smjerom.

Priča se da je nedavno uhvatio neprijateljskog snajperistu na šestom katu neke zgrade pa je, da uštedi vrijeme i metke, naredio da bude bačen preko ivice. "Oni su jako opasni", kaže Juka za srpske snajperiste, "ali trijebimo ih kao pacove." Prije tek nešto više od mjesec dana, Jukina su kola prepoznali stražari dok je prolazio pored Vojne bolnice, i pogođen je u butinu i ruku. Uprkos prostrelnim ranama, kirurškim fiksatorima koji su ostali u njemu, i štaki bez koje ne može hodati, uspijeva i dalje čeličnom rukom vladati svojom organizacijom.

U pratnji zanosne plavuše koja izgleda kao da bi mogla glumiti zapovjednicu gerile u filmu B-produkcije, Juka koordinira gradske policijske snage i nadgleda odbranu ključnih instalacija iz ureda koji vri od žamora radiostanica i likova koji se vrzmaju okolo nosajući hecklere. Njegovi paravojnici gotive zalizane frizure, košarkaške patike i RayBan očale. Pitao sam ga koliko ljudi ima pod svojom komandom, a on, ni ne trepnuvši, odgovara, "tri hiljade pet stotina". Ovo je vjerojatno peterostruko više od stvarnog broja. "Prije nego posjetimo položaje na liniji fronta, svratit ćemo u bolnicu da vidimo treba li hrane. Onda ćemo ići posjetiti neke izbjeglice", objašnjava Juka. "Mnogi me ljudi u Sarajevu vole." Dok se spremamo da idemo, stiže patrola sa dva osumnjičenika. Jedan se zove Robert Kričančić, svjetlokos, visok i snažan dvadesettrogodišnjak. Drugom muškarcu, Nenadu Dragiću, trideset pet je godina. Niži od Roberta, više je ličio na radnika.

Obojica su bili Srbi i zaustavljeni su na periferiji grada noseći vreće hrane. Dok je Juka rigao pitanja na njih s par cola razdaljine, ova dvojica su činila natčovječanske napore da se doimlju mirno i odgovore daju tihim, monotonim glasovima, kao da su osjećali da bi im smrt mogla ovisiti o nekom gestu, izrazu, imenu. Usred ispitivanja, jedan od Jukinih ljudi je ušetao i rekao da zna Roberta, da dolazi iz istog dijela grada. "Jesi spreman da odgovaraš za njega?", zarežao je Juka. Borac je oklijevao djelić sekunde, koji se dvojici Srba morao činiti stoljećem. "Da", rekao je. Juka je bacio na sto dvije lične karte. "Pustite nek' idu", naredio je.

Jukin službeni automobil je besprijekoran crni chevrolet, friško iz izloga. Nema čak ni registarskih tablica. U patrolu smo krenuli kao iz topa ispaljeni, uz riku motora i škripu guma. Predgrađa Sarajeva "posijana" su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili par litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći "Juka, Juka", sa zadivljenošću i fasciniranošću. U povratku, na suprotnoj strani krivine gdje je neko postavio upozorenje "Pazi, snajper", polovni renaultov krš nam je zakrčio put. Vozač se uspaničio i auto mu je zašlajdrao. Bijesan, Juka je zgrabio revolver i, ne rekavši ni riječ, ispalio metak u motor renaulta. Nekoliko ulica prije njegovog štaba u obdaništu, naletjeli smo na neki par koji je vozio seata, također bez tablica. Juka je zahtijevao da vidi njihove papire, a zatim naredio konfiskaciju kola, ostavljajući svog tjelohranitelja da malo "izrezili" ženu zato što se svađala. "Nisu imali nikakva dokumenta za vozilo, a nisu imali ni registarskih tablica", rekao je kroz prozor svog auta. "Mislim, ne mogu ljudi tek tako ići okolo i krasti šta požele."

Feljton Dana: Jusuf Prazina Juka (II)

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: General Jusuf Prazina Juka

Dosad neobjavljeni detalji i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine:

  • Šta se zbivalo u Hercegovini?
  • Šta je Juka poslao Adnanu Solakoviću?
  • Kako danas o Juki govori Zoran Čegar?

CBS (Canadian Broadcast Corporation) je decembra 1992. godine emitirala prilog sa Igmana koji su u to vrijeme preuzele televizijske mreže diljem planete: Jusuf Juka Prazina reporteru BBC-a objašnjava kako je potrošio sve pare da bi kupio oružje za akciju koju priprema. Riječ je o deblokadi Sarajeva, za koju Juka kaže da je pitanje dana jer on želi da ona bude poklon Sarajlijama za Božić.

Dok se iza sugovornika vide borci obučeni u majice sa velikim JUKA na prsima, novinar skeptično iznosi osobnu prognozu da za takav naum naprosto nema dovoljno oružja.

Da bi priča bila potpuna, nedostaje joj nekoliko važnih detalja: novac o kojem Prazina govori zarađen je na crnoj sarajevskoj berzi i to opet prodajom oružja. U opsjednutom gradu, po Jukinom naređenju, o čijem se izvršenju brinula njegova sestra i logističar Vasvija, borci imaju zadatak da se riješe dugih cijevi i ostalog naoružanja i da izađu na Igman, za svojim komandantom?! "Počeo je da izvlači ljude. I mene je zvao bezbroj puta. U tom periodu bilo mi je najnezgodnije. Iako sam imao podršku i Korpusa i Cace rahmetli, i Ćele jednog i Ćele drugog (Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, op. aut.), ipak nisam uspio hvatati one njegove sljedbenike što su s njim odrasli. Izvlačio ih je preko piste, a meni je najvažnije bilo da ostane puška, da se imamo čime braniti", sjeća se tog perioda Adnan Solaković, nekadašnji Jukin zamjenik pa potom nasljednik na čelnoj poziciji u brigadi, danas brigadir, komandant Centra za borbene simulacije u Žunovnici Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.

Svako je htio biti njegov prijatelj

Solaković je, kao i Juka, u rat ušao sa Zelenim beretkama, a na mjesto zamjenika komandanta Brigade za specijalne namjene Glavnog štaba ARBiH imenovan je u paketu sa svojim pretpostavljenim 12. jula 1992. godine, naredbom Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH. Iako je već tada najveći dio domaćih medija Juku slavio kao neprikosnovenog heroja odbrane Sarajeva, strani reporteri nisu propuštali da istaknu i njegovu crnu stranu: The Times je iz pera Rogera Boyesa donio reportažu o tajnovitim paravojnicima koji drže nade grada, dok je Blaine Harden iz Washington Posta bio još precizniji: Jukini vukovi šuljaju se Sarajevom u potrazi za Srbima i robom bez nadzora. U tekstu, u kojem govori o krađi 20.000 pari patika yugo-sport koje tih dana Sarajevom nose isključivo vukovi, Harden piše i o Jukinim postratnim ambicijama: "Nakon rata, Prazina kaže da želi napustiti detektivski biznis i postati uzgajivač pasa. Već ima 20 čistokrvnih štenaca, koji laju naokolo po njegovom štabu-obdaništu. Psi djeluju uhranjeno, a opsada Sarajeva ulazi u šesti mjesec."

Terence Sheridan - iz The Plain Dealera - sarajevsku pjesmu vukova ovako opisuje: "Kad bi mu se auto dopao, prosto bi ga uzeo - oteo u ime vlade. Ako ste, bez obzira na nacionalnost, izbjegavali regrutaciju, ili pak bili drčan Srbin, moglo je loše poći po vas. Tad bi vas, sa zastrašujućom zlobom, mogao ščepati za kosu i lupati vam glavu o kola, iznova i iznova, sve vrijeme se cereći u kamere koje su ga ropski svukud slijedile. Svako je htio biti Jukin prijatelj. Jedna Srpkinja u Beogradu, izbjeglica, dobro se sjeća Juke. Njen uticajni muž pobjegao je iz Sarajeva ostavivši 97.000 maraka, a Juka je i nju i novac odvukao u svoj štab u Skerlićevoj ulici. Prebrojao je novac i rekao da ima 40.000 maraka. Ispravila ga je. 'Ne', rekao je, polako špartajući onih 97.000, 'ima samo 40.000.' Zadovoljno se nacerio, a ona se brzo predomislila. Samo 40.000, složila se pristavši da primi potvrdu umjesto njih. Rekao joj je da izađe, ali da ne ide kući; prisvojio je njen veoma fin stan - u ime vlade. Bilo je jedan po ponoći. Bojala se poći, ali rekla mu je da mora: kod kuće ima psa, simpatičnog irskog setera, za kog se mora pobrinuti. Juka je pogledao i nasmiješio se, iskrenim osmijehom, zatim rekao jednom od svojih ljudi: 'Ova luda kuja je kao ja. Voli cuke. Vodi je kući.'"

Solaković, pak, ne da reći da je bilo šta ukradeno: on ulogu svog nekadašnjeg komandanta vidi drugačijom.

Istina, zamjera mu što nije koristio kabinet koji su imali u Predsjedništvu, "četiri-pet soba od predsjednika", jer vjeruje da bi, da je tako bilo, drugačije završili. Sam mu je, kaže, barem hiljadu puta rekao da ide u Predsjedništvo - "da bude uz Sefera, Jovu i Šibera, jer otamo vjetar puše, a oni će ratovati". No, Juka nije pristajao: zato su ga i teško ranjenog vozili u akcije. Na optužbe za krađe, Solaković ovako odgovara: "Šta je pokradeno? U Kur'anu lijepo piše šta je ratni plijen. Je li ukradeno ako ti svoga borca nahraniš? Žalosno je reći: ovaj narod koji smo mi branili nije nam donio da jedemo. A morali smo nahraniti ljude. Odakle nama vozila? Mi smo ih uzimali i, htio - ne htio, morao si se nekome zamjeriti. Ja imam sve potvrde i mi stojimo iza tih potvrda i naših potpisa. Ja sam potpisivao auta. Nisam uzimao zlato, stanove ni živote. Ni Juka to nije radio. Možda jeste neko drugi: trebalo je kontrolisati 2.500 ljudi. Haram je da nam neko zamjeri ako smo pogriješili prema nekome. A što se tiče njegovog patriotizma, tu se nema šta reći, sve dok nije otišao iz Sarajeva."

A kad je Juka otišao, Solaković je zadužio 2.600 vojnika i 1.700 cijevi. O vremenima borbe za svaku pušku ne voli govoriti, ne voli se ni sjećati tih detalja: definitivno se, kaže, razišao s Jukom kada ga je Tuta postavio za komandanta specijalnih jedinica Herceg-Bosne. Tada mu je Juka poslao faks o postavljenju koji su potpisali Slobodan Praljak i Mladen Naletilić Tuta. Identičan primjerak poslao mu je i u ruke, po kuriru preko piste. Razišli su se radiovezom. Adnanu Solakoviću ostale su uspomene na zajedničke akcije iz prvih ratnih dana, na Jukinu neiscrpnu energiju i nagli temperament, zahvaljujući kojem baš niko nije znao kako će ga komandant dočekati, te brojne anegdote iz neprospavanih noći kada se Juka pjesmom borio protiv četnika:

- "Imao je teku: uzme je, lista i pjeva sve jednu po jednu pjesmu preko stanice. Četnici njemu Cecu i Vesnu Zmijanac, on njima Zaima Imamovića i Safeta Isovića."

Kaseta teško optužuje

Svog je komandanta Solaković iz milošte zvao Dobermenom, a ovaj njega Nosonjom. Njihov specifičan smisao za šalu jednom je prilikom zgranuo i Christian Amanpoure, zvijezdu CNN-a. "Meni je najdraže bilo da dođem i legnem pored njega. On je imao one fiksatore, ubi me njima, guramo se, ali na kraju zaspimo. I tako nas je jednom zatekla Christian Amanpoure", sjeća se Solaković i ne krije da je volio Juku. Ko nije u to vrijeme, pita. "Lider se rađa, on se ne pravi. A Juka je bio lider: umio je povući masu, imao je tu hemiju. Ljudi su ga voljeli, zaklinjali se u njega, ne treba lagati: svi su se oko njega skupljali."

Ovakvu Solakovićevu tvrdnju može ilustrirati i podatak da je i četiri godine nakon rata, u anketi jedne ovdašnje lokalne radiostanice, mišljenje Sarajlija o Juki Prazini bilo nepodijeljeno: proglašen je za jednog od dvojice najvećih junaka odbrane grada.

No, Juka u Sarajevu i Juka u Mostaru su dvije potpuno različite priče. Kada je 9. maja 1993. godine HVO krenuo u veliki napad na Mostar, svjedoci tvrde kako je upravo Juka Prazina učestvovao u progonima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada, iz ulica Matije Gupca, sa Podhuma, Strelčevine, Avenije... Ista svjedočenja Prazini pripisuju upadanje u kuće, maltretiranje ljudi, otimanje zlata, silovanja...

I ovaj dio Jukinog vojevanja bilježi The Times. Andrew Hogg piše: "Juku Prazinu, muslimana, znali su kao 'Heroja Sarajeva'. Nemilosrdni vođa ganga, zadobio je status Robina Hooda jer je bio među prvima koji su organizirali odbranu grada... Ubio je više ljudi nego što može nabrojati. Prošlog tjedna ovaj lik duguljaste face opet je bio u akciji, s majicom na kojoj piše Mess with the best, die with the rest (Kačiš li se s najboljim, umireš sa ostalim; geslo specijalaca SAD-a, op. prev.). No, ovaj put predvodio je bitku protiv svojih sunarodnjaka muslimana... U predahu akcije tvrdi: 'Ovi ljudi protiv nas nisu pravi muslimani. To su ekstremisti. Nemam problem da ih ubijam. Mjesecima su pokušavali da me ubiju.' Hrvatski napad na Mostar šokirao je svijet... Sve to ništa ne znači Juki, koji se uvezao sa Hrvatima nakon što ga je komanda bosanske armije optužila za ovisnost o kokainu, iznuđivanje i prevaru, navodi koje je porekao sve redom. Tokom borbi, tridesetogodišnji Juka i njegovi ljudi istjerali su sve civile koje su zatekli na desnoj obali Neretve. Upadali su u kuće, i grupice zatečenih ljudi bivale su pretučene i hapšene. Žene i djeca su morali kroz vatru hodati dok su nagonjeni u ruke hrvatskih paravojnika. Muslimanski domovi, tvrde i Juka i Hrvati, morali su biti očišćeni da snajperisti ne bi imali osmatračnice. No, za mostarske muslimane to je značilo samo jednu stvar: etničko čišćenje grada je bilo u toku, početak pripremanja Mostara za prijestolnicu hrvatske zajednice u Bosni"...

NAPOMENA !!  Jukin snimak počinje od 19-te minute

Još prije odsudnog napada na Mostar, Juka se dokazivao na punktu oformljenom na magistralnom putu Sarajevo - Mostar, kod hidroelektrane Salakovac, na kojem su Bošnjaci zaustavljani, maltretirani, a nerijetko i batinani, naročito ako su dolazili iz Sarajeva ili porijeklom bili iz Sandžaka. Nakon devetog maja, Juki se stavlja na dušu odvođenje Bošnjaka u logore HVO-a, ali i 34 ubistva.

"Postoji kaseta koju je emitovala Hrvatska televizija i na kojoj je snimljeno zauzimanje komande u zgradi Vranice (9. maj '93, op. aut.). Juka Prazina sa svojim bojovnicima i sa jedinicama HVO-a je učestvovao u tom zauzimanju i vidi se na snimcima. Tom je prilikom zarobljeno 12 boraca, to se vidi na kaseti, ali još su dvojica bila u toj grupi. Ti ljudi su odvedeni, Juka ih je odveo, i nikad više nema nikakvog traga o njima", svjedočio je za Dane Muhamed Taslidža. U narednih nekoliko mjeseci ljeta '93, dok je Juka još bio na prostoru Hercegovine, odgovarao je za liniju fronte na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža". Također je nerijetko posjećivao Heliodrom, zloglasni logor Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je, po izjavama dijela svjedoka, osobno maltretirao Bošnjake. Ima i onih koji su potvrdili da ih Juka nije dirao, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta.

Iz Jukinog intervjua Slobodnoj Dalmaciji

Za deset dana oslobađam Sarajevo

Marta 1993. godine Jusuf Juka Prazina je o svom prelasku u HVO razgovarao sa novinarima Slobodne Dalmacije. Dani prenose dijelove teksta Vese Vegara i Ante Šuljka

Dok jedni za Jusufa Juku Prazinu tvrde da je kriminalac kojemu je rat dobro došao za maskiranje, drugi ga dižu do razine heroja, čak ga i u pjesmama veličaju: "Sarajevo, grade moj, heroj Juka sin je tvoj"...

Ipak, danas se Juka mnogima nalazi na nišanu, ne samo četnicima, nego i onima s kojima se donedavno zajedno borio.

Juka je, kao što je svima poznato, svoj ratni put započeo u Sarajevu, organizirajući među prvima postrojbe branitelja, kasnije popularno nazvane "Jukini specijalci" ili Jukini Vukovi. No, od tada se uz njega vežu svakojake priče, prije svega one o neposlušnosti, uglavnom u izvršavanju zapovijedi Štaba Armije BiH, ali i o sukobima, čak i oružanim, s pojedinim zapovjednicima - Mustafom Hajrulahovićem Talijanom ili Seferom - posebno Seferom Halilovićem, kojeg je jednom prilikom dobro izbatinao...

Deblokada može biti obavljena brzo i uspješno

U sklopu posljednje, još jedne u nizu neuspješnih deblokada Sarajeva, Juka sa svojim specijalcima odlazi na Igman. "Deblokada može biti stvarno obavljena vrlo brzo. Međutim, postoje neki - nesporazumi - koji nas trenutačno sprečavaju da to obavimo", izjavljivao je tada. Međutim, sukob u koji je ušao s Vehbijom Karićem i Zulfikarom Zukom Ališpagom, također dvojicom zapovjednika čije su postrojbe sudjelovale u deblokadi, nije se stišavao - "svi bi oni htjeli naređivati, a nisu nam u stanju pružiti nikakvu potporu, opskrbljivati nas". Na kraju "igmanske faze", Juku i njegove i oružano napadaju, nakon čega "Jukini specijalci", zajedno sa svojim zapovjednikom, odlaze u Mostar, gdje se priključuju Hrvatskome vijeću obrane.

U ovome krajnje otvorenom razgovoru Juka nam otkriva mnoge detalje o odnosima unutar Armije BiH, osobito nakon dolaska Sefera Halilovića na njezino čelno mjesto.

:: Prvo je pitanje bilo o situaciji u Sarajevu, ishodištu čitava Jukinog puta.

- Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao "titrati" i govoriti: "Jest, tako je?", pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam.

Ubit će mi ljude

:: Kako je i zašto došlo do vašeg prelaska u redove Hrvatskog vijeća obrane?

- Slušajte, kad su mene smijenili s mjesta člana glavnog štaba, s mjesta komandanta specijalnih jedinica i s mjesta prvoga komandanta brigade specijalnih jedinica, odmah sam prešao, prvo, pod zajedničko zapovjedništvo, a pošto od toga zapovjedništva nije bilo ništa, nemam ni taj papir. Poslije sam prešao u kažnjeničku bojnu. S time da sam dobio iskaznice, ali nisam dobio napismeno. Onda sam četrnaestoga januara zamolio zapovjednika Tutu da to dobijem napismeno i već se počelo govoriti na Igmanu kako tamo ne može biti HVO, kako njima gore ne treba HVO. Međutim, ja nisam htio ostati kao paravojna jedinica, već sam se htio boriti legalno.

:: Tko, po Vašem mišljenju, stoji iza svojedobnoga napada boraca Armije BiH na Vašu postrojbu?

- Ni jedan pametan čovjek neće narediti da dvjesta Muslimana napadne trista do četiristo Muslimana. Meni to izgleda kao da je načelnik Vrhovne komande Armije BiH založio dvjesta ljudi, ono - napadni, Juka će pogriješiti i pobit će vas, i sve ono što je uradio u toku rata past će u vodu. Međutim, ja nisam na to nasjeo, niti je meni bilo logično da ja uzvraćam i pucam po njima. Ja sam naredio povlačenje i da nitko ne smije pucati. I svi su moji ljudi, koji su sada zatvoreni, potvrdili da sam izdao takvo naređenje.

:: Međutim, ipak je došlo do borbi. Bilo je mrtvih i ranjenih boraca na objema stranama.

- Oni su četiri dana planirali kako da nas napadnu. Šest tenkova je na nas krenulo, a nikada na deblokadu Sarajeva ni jedan tenk nije išao, a kamoli šest. Planski su nam pohvatali 28 ljudi, jednog po jednog, po dvoje, po troje. Ono - odu dvojica ljudi donijeti vodu sa cisterne - zarobe ih. Ode netko zalijepiti gume u Pazarić - zarobe ga. Odu kupiti hranu, jer ja sam sve kupovao svojoj vojsci, oni ih zarobe. I sve tako dok nisu nakupili točno dvadeset i osam ljudi.

Kada sam primijetio da mi se s karaule nitko ne vraća, pitao sam Zuku da li je on umiješan u ovo. Kaže on: "Nemamo mi ništa s tim." Ja kažem da ću proći sa ljudima vidjeti šta se događa. Kaže on da prođem. Kada sam došao ispred Borika, iz svih mogućih oružja pucali su na nas. Minobacačima, "patovima", "pamovima", strojnicama… Nema što nisu radili. Ubijali mi nenaoružane ljude. Ja sam naredio da ne smiju uzvraćati paljbu. Oni odlože oružje, predaju se, a Zukini ih povedu u stroju jedan po jedan, s dignutim rukama. Dovedu ih pred Borik i prvom 30 metaka u trbuh. Mali 17 godina ima...

:: Koliko Vam je tih dana poginulo ljudi?

- Prema mojim podacima, imao sam četiri ili pet mrtvih. Međutim, spremaju mi se ubiti još neke ljude koji se nalaze u zarobljeništvu. Spremaju mi se ubiti Nuhića, Dundu... ljude koji su bili cijelo vrijeme uz mene i koji su mirni, odani, pravi borci.

:: Imate li ikakvih informacija o ljudima koji su u logoru?

- Njih oko 150 nalazi se u silosu u Tarčinu, u teškim uvjetima, čak su se porazbolijevali. Jedu iza četnika, neopranim žlicama i iz neopranih tanjura. Spavali su na podu, ali sada su im ubacili neke pokrivače i madrace. Neće ih pustiti natrag u Sarajevo niti igdje drugdje da ne bi istina izašla na vidjelo. Međutim, ostali moji ljudi su ovdje pa oni mogu potvrditi sve ovo što govorim.

Prejak je Sefer

:: Tko je u biti Sefer Halilović? Tko stoji iza njega? Jer, bez obzira na sve što je o njemu proteklih mjeseci izrečeno, a i što je on sam kazao, još uvijek je čelni čovjek bosanskohercegovačke armije?

- Drže ga Ganić i Mahmutćehajić. On je tako ukopan na tom mjestu. To je sandžačka linija. Ta sandžačka linija, po meni, traži rezervnu državu. Zna se da Sandžak u Srbiji kad-tad pada. Znači, njima sada odgovara jedino ovdje, da sebi u Bosni i Hercegovini naprave rezervnu državu gdje bi sve položaje popunili svojim ljudima, a već su ih dobro popunili. U Predsjedništvu, u Vladi, u općinama... svagdje guraju svoje ljude. Još malo im se otima policija. Kažem malo, jer su već počeli i tamo gurati svoje ljude. Još malo im fali pa da to bude kraj priče. Oni su sve obitelji povukli u Sarajevo, stanove i radnje pouzimali, anarhija živa. Po meni, ako im se dozvoli da oni nastave tako, bit će rata između Hrvata i Muslimana. Četnici će promatrati, pa će se na kraju i oni uključiti i to će onda biti do istrebljenja. To ti je ta igra, "zakuhavanje" Sefera između Muslimana i Hrvata. Da što više "zakuha", da se to istrijebi, da olakša svojim prijateljima četnicima posao.

:: Zašto ga predsjednik Izetbegović ne smijeni?

- Izetbegović mi je jednom rekao da može da smijeni Sefera, ali da ne smije. Boji se negativnih posljedica. Prejak je, ipak, Sefer da bi se smijenio.

:: Kako objašnjavate svojedobno uhićenje, pa zatim puštanje na slobodu Jove Divjaka?

- To je sve Seferova igra - da dokaže kako te može zatvoriti i raditi šta hoće ako ne budeš slušao. Tako radi i po gradu s tim nekim komandantima - imaju suđenje na sudu... podare im oslobađanje... ali ga ubuduće moraju slušati, shvaćaš? To je sada anarhija u gradu. On može ući u sud i sve pocijepati.

:: Primjerice, koji su to ljudi (koji vladaju Bosnom, op.prir.)?

- To je Sefer, zatim Mustafa Hajrulahović Talijan. Vehbija ti je isto jedan od tih ljudi, razumiješ, i Kerim Lučarević, načelnik sigurnosti Armije BiH, opasna karika u svemu tome. Opasna karika, koji nenormalno mrzi Hrvate i pravi je fundamentalist. Pravi. U stanju je reći: kada se obračunamo s četnicima, onda ćemo, kaže, s Hrvatima. Ja mu to mogu potvrditi u lice i mogu dovesti deset, dvadeset, sto ljudi za svjedoke. To je istina od koje ne možemo pobjeći. Na primjer, jedne prilike se skupimo pred akciju u Štabu. Sve Muslimani i samo jedan Hrvat. A sve do jednoga zadrti Muslimani. Znaš, pa merhaba, pa ovo, pa ono. Mislim, ja jesam Musliman, ali sam Musliman na svoj način. Poštujem sve, Musliman sam se rodio, što ću ja sada. Ali mene to ne zanima, ja sam običan čovjek.

:: Nabrojali ste dio ljudi iz vojnoga vrha. Je li, možda, gospodin Izetbegović upoznat s takvim stanjem?

- On sve to zna. Međutim, po mojim saznanjima, Alija je nemoćan. I njega ponekad ubace u taj vrtlog, on potpiše nešto što ne treba pa onda izleti iz toga vrtloga jer vidi da je pogriješio. Shvaćaš, on je, po meni, čovjek koji nema podrške u Predsjedništvu, koji je tamo osamljen.

Zoran Čegar: Bio je hrsuz još kao dijete

"Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora: kad rat stane, opet će svako na svoju stranu." Ovako je, negdje u maju 1992. godine, Zoran Čegar, tada zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, objasnio učešće Jusufa Juke Prazine u odbrani Sarajeva. Deset godina kasnije, Čegar, koji je u međuvremenu živio izvan BiH i po povratku postao inspektor u federalnom MUP-u, kaže:

- Juku sam znao još kao dijete: i tada je bio hrsuz. Poslije je prerastao u velikog kriminalca, ali mislim da je to od njega napravio sistem. Pošto se rat dugo spremao - trebali su podobni ljudi. Oni su njih svjesno naoružavali. Zna se da je Juka imao prvu paravojsku ovdje. No, ja moram reći da ni Vikić (Dragan Vikić, tadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.) ni ja s njim nismo imali problema: znao je izvršiti zadatak. Šta su sve njegovi borci radili pod okriljem borbe za grad, ja ne znam, ali svi znamo da četnik u Sarajevo nije ušao a da je grad poharan. Uostalom, sve se zna - i ko je šta radio i na koji način, ali se ništa ne poduzima. Jukine jedinice su s nama, sa Specijalnom, zapravo surađivale: stavile su nam se na raspolaganje. U to vrijeme, svaki je naoružan čovjek bio važan, a njegovi su borci bili dobro opremljeni, dobro obučeni i dobro naoružani. Ja sam u ljeto 1992. izašao iz Sarajeva: Juku sam sreo jednom u Zagrebu i jednom u Njemačkoj. Kad smo se vidjeli u Zagrebu, rekao mi je da su i njegovi ljudi pucali na miting pred Skupštinom i da je sve bilo dogovoreno. Ustvari, objasnio mi je da su na mitingaše pucale sve tri paravojske - i srpska, i hrvatska, i njegovi momci. Kada smo u Njemačkoj razgovarali, pričao mi je da su ga najurili s Igmana zato što je provalio da je sukob Hrvata i Bošnjaka počeo zbog jednog šlepera cigareta. Kazao mi je da hoće da ga uklone jer previše zna. Čuo sam poslije razne verzije o njegovoj smrti. No, šta god ko rekao, ne može poreći činjenicu da je Juka sa svojim ljudima izašao da brani Sarajevo onda kada je to bilo najpotrebnije.

Feljton Dana: Jusuf Prazina Juka (III)

Volio bih da sam ga slikao u Zagrebu

Kako danas o Juki govore Stjepan Šiber, Jovan Divjak...

- "Mogu reći da smo u našem oslobodilačkom ratu, pravednom ratu, u borbi za opstanak naroda BiH, nisam rekao muslimanskog, imali nekoliko momaka koji su trebali biti heroji našeg oslobodilačkog rata. Trebali! Jedan od njih je Mujo Zulić, koji, nažalost, nije više živ, pa Puška, koji me je poslušao, pa Caco, koga nikada nisam vidio, pa Ismet Bajramović Ćelo, koji me nikada nije poslušao, a uvijek je govorio: bit će, pukovniče, kako ti kažeš. On je jaran moga mlađeg sina, ima i isti broj cipela - 47, i, nažalost, u zatvoru je. Jedan od njih je i Dževad Topić Topa, koji me je našao u New Yorku kada smo Ganić i ja pokušavali ubijediti američki Kongres da nam odmrzne embargo. Jedan od njih je i Jusuf Juka Prazina"... tako danas govori Stjepan Šiber, tokom rata zamjenik načelnika Glavnog štaba ARBiH, koji po prvi put pripovijeda svoju večeru s Jusufom Jukom Prazinom.

Zašto se smijao Sefer

Juka je čovjek koji je meni u neku ruku prirastao za srce i čovjek sa kojim, poslije onih događaja kada su njegovi crnokošuljaši opkolili Predsjedništvo, niko nije smio pričati. Sefer Halilović, tada šef, pitao me je:

- "Stjepane, bi li ti razgovarao s njim, pita Alija Izetbegović?"

Odgovorio sam:

- "Jutros sam bio s Alijom! Što me to nije sam pitao!? Ali, pristajem, pod jednim uslovom: da mu kažem sve što mislim i o vama i o njemu."

Sefer se smijao, a ja sam pozvao Juku. Dogovorili smo se da dođe i rekao sam mu tada da povede koga hoće, ali da ima na umu da je u kabinetu šest stolica, ali i da mu za mene obezbjeđenje ne treba. Kada sam rekao sekretaru Almiru da dolazi Juka Prazina, zamalo nije pao u nesvijest. Pripremili smo specijalnu večeru: isti smo jelovnik imali i za Božić: kineska pita i himber. Juka je zakasnio i još poveo i mitraljesca sa sobom, jedan od njih je bio Jasmin Erović, sada bokserski trener. Srdačno smo se rukovali i kada sam mu rekao da mu mitraljez ne treba, poslao je Erovića kući...

Kako se večeralo

Ostalo nas je šestero: Juka, dvije ženskice, dva momka, sve četvero pravnici, i ja. Rekli su da su večerali, tako da moju pitu nisu ni probali, a onda smo razgovarali. Objasnio sam mu da s njim nije htio pričati nijedan ministar, ni Sefer Halilović, ni Alija Izetbegović, a da sam ja dobio zadatak, ali i odobrenje, da mu kažem sve što mislim i o njima i o njemu. A on se samo uzmigolji.

Pokažem mu tri naredbe: za komandanta specijalnih jedinica (koje nismo imali), za komandanta specijalne brigade Armije BiH (koja je trebala biti njegova jedinica), i za člana Generalštaba ARBiH... Onda kažem: "Moj Jusufe, ovom naredbom od tebe prave budalu. Ni u jednoj vojsci na svijetu, pa čak ni u preduzeću, jedan čovjek ne može biti na dvije stolice. A ti si ovdje na tri!" On se okrenu i upita one svoje: "Jeste li znali za to, pravnici?" Oni kažu: "Jesmo." "Što mi vi to niste rekli?" "Nismo smjeli."

Koga je persirao Juka

On je mene sve vrijeme persirao; nikada to nije radio sa Seferom.

Rekao sam mu: "Ti moraš stati, Jusufe", i pokažem mu debeli dosje koji su CSB i vojna služba dostavili o njegovim momcima, kakve su zločine radili nad ženama u Sarajevu. Onda kažem: "Ovo ne smije da se dešava, mi smo Armija države Bosne i Hercegovine i moramo biti čisti k'o suza. I, ne smije se više dešavati kao prije neki dan kad smo Zagi, Doko i ja došli u Sokoštark, da se ti grliš sa Velimirom Marićem. Ramiz Salčin, velika ljudina i pravi komandant, svoje je potjerao koji su htjeli krasti, a ti si doveo svoje ljude da kradete. Ne smiješ, Jusufe, to raditi. Moraš biti heroj."

Još smo pričali, pitao me šta predlažem da prihvati jer se tada govorilo i o varijanti da bude načelnik u pravnoj upravi, gdje smo imali vrsnog pravnika Mušira Brkića, i rekao je da će razmisliti. Iste je večeri poslao gajbu sokova i neko meso, koje smo odmah poslali u kuhinju.

Susret u Zagrebu

Sljedeći put smo se vidjeli drugog ili trećeg maja 1993. Bio sam u delegaciji koja se vraćala s pregovora i u Zagrebu smo spavali: Silajdžić i Izetbegović u "Esplanadi", a u hotelu "Dubrovnik" Tunjo Filipović, Miro Lazović, Kasim Trnka i ja. Zove me predsjednik. U holu "Esplanade" četvorica ljudi: Željko Knez, koji je morao otići s mjesta zapovjednika i za kojim i dan-danas žali i moj kolega Hazim Šadić, Jerko Doko, Hasan Efendić, prvi komandant Teritorijalne odbrane, koji je tamo u Zagrebu zaratio s Čengićem, i Jusuf Prazina. On me je prvi ugledao: volio bih da sam ga slikao tada - sav u džinsu, momak pravi, delija...

Dakle, odmah me je povukao prema recepciji i rekao: "Šibere, oprostite, grdno sam pogriješio. Idete kod Alije, ima li šanse da kleknem pred njega da ga molim za izvinjenje?" Odgovorio sam: "Da sam ja Alija, ja bih te primio, ali bih te i smijenio kada bi napravio prvu grešku." "Znam, Stjepane, iskreno ste mi govorili kao sinu svom, ja molim popravak." Rekoh: "Jusufe, pokušat ću, ali sumnjam. Znam da je predsjednik merhametli, ali ne oprašta nikom."

Oficiri i heroji

To je bilo naše zadnje viđenje. Neko će reći to je izdaja. Neko će reći to su naši izrodi. Međutim, ti su momci na neki način od početka žrtvovani: mi jesmo imali mnogo oficira iz bivše JNA, ali oni nisu ni htjeli da idu u jedinice. Mislili su da je za njih Korpus ili Generalštab, a ti su momci - recimo, Mujo Zulić i Puška - tražili od nas, molili da imaju stručnjake za savjetnike.

Ja znam priče i o Jusufu Prazini da je skupljao pare po Njemačkoj, znam i priču jednog prijeratnog visokog dužnosnika da je Jusuf ispod košare, gdje mu je dijete ležalo, kada je ulazio u avion imao komade zlata, ali ja govorim samo ono što sam vidio: na mene je ostavio dojam čovjeka koji mnogo hoće. Želio je da bude general, ali, pazite, i tu ima razlika: on je htio biti prvi general, dok je Ismetu Bajramoviću pojam bio pukovnik...

Sjećam se, kad nam je nestala nafta iz Šenoine, a Rusmir Mahmutćehajić je tada bio kapo nad naftom, dok smo Pušina i ja bili supotpisnici za po pet litara, zovem ja Ćelu. Pokradena nafta. Neki mali odgovara: gospodin pukovnik je odsutan. Ja se razljutim i kažem: daj mi tog feldmaršala Ćelu, hitno ga trebam. Zove Ćelo i kaže: "Stjepane, matere ti, šta ti je to feldamaršal?" Ma, pusti, Ćelo, neko je ukrao naftu. A on će meni: "Prvo mi objasni to pa ću ti vratiti naftu."

Nažalost, heroji oslobodilačkog rata u BiH su pod zemljom. Mnoge znam. Čovjek sam koji obilazi mezarja, i vidim ih tamo - to su oni momci koji su dolazili na vrata i pitali: Šiber, ima li koji metak. Nisu tražili papuče, ni pantalone, ni cigare... Tražili su metak.

Nisu se bojali smrti.

Jovan Divjak: Prošao je put do antiheroja

Na početku agresije Juka je bio pozitivan mit jer je zajedno sa još nekolicinom imponirao svojom drskošću u odbrani grada, trenutnim izlaskom na linije odbrane i spremnošću da se bore. Naprosto je davao snagu neophodnu u to vreme. No, on je to obilato koristio, i vrlo brzo, barem kod nas u Štabu, izgubio popularnost: odluke je donosio samostalno, u prvih nekoliko meseci zauzeo je najbolje objekte u gradu, bilo je upada u stanove, oduzimanja tuđe imovine. Mada je, to mu se mora priznati, oko sebe okupljao dobru ekipu ljudi koji su mu stručno pomogli u organizaciji i mada je imao dovoljno mladih i hrabrih boraca sa kojima je uspevao napraviti i tako drzak pothvat kakav je bio upad u Pretis, iz čijeg su skladišta tada izvezli 10 audija. Jukine jedinice su već tada ličile na organizirane, dobro opremljene i dobro obučene: dok je u ostalim jedinicama naoružanost bila između 40 i 50 posto, kod njih je neretko prelazila 90 procenata. Međutim, on je bio nedorastao za tako ozbiljnu ulogu komandanta koja je sem drskosti zahtevala i znanje. Ne znam trenutak kada je priključen Štabu ARBiH, ali znam da je od istog časa bio u konstantnom sukobu sa načelnikom Halilovićem, tadašnjim komandantom, jer nije prihvatao starijeg iznad sebe.

U tom sukobu sa Seferom, negde u leto je sa stotinjak ljudi opkolio zgradu Štaba tražeći postavljenje na mesto komandanta svih specijalnih jedinica ARBiH. Tada je Izetbegović zovnuo Sefera, Pušinu i Doku htijući da se utvrde odnosi i odlučio da se Juka postavi na mesto komandanta, što je formacijski i bila generalska pozicija. Nakon toga, stvari su se još više komplicirale: sećam se, mislim da je bio početak septembra, kada je usred Međunarodnog pres-centra u toku konferencije za štampu na kojoj je istupao Šiber, počeo da optužuje Sefera za slabe rezultate u odbrani i deblokadi Sarajeva, tvrdeći pritom da bi on, da je komandant, to bolje radio. To je bio razlog zbog kojeg je 18. septembra održan sastanak na kome se raspravljalo o Jukinom ponašanju: bili su tu i Vikić i Talijan kada je Sefer rekao "ili ja ili Prazina".

Velika većina je dala podršku Seferu, što je naljutilo Juku. On je napustio sastanak, ali je tada i dogovoreno da mu se omogući da napusti grad kako bi odveo suprugu, koja je u međuvremenu teško ranjena, na liječenje, a, s druge strane, da se smiri konfliktna situacija koju je provocirao. Pritom se naročito imalo u vidu da su jedinice kojima je komandovao bile izuzetno jake, organizirane i hrabre. Kad je 14. oktobra ponovo došao na Igman, nastavio je sa konfliktima: fizički se obračunavao sa tadašnjom komandom, jednom je bio i zatvoren, gore je maltretirao pojedine članove armijskog štaba - Karića, Bradu, Aliju Ismeta, sukob sa Zukom je eskalirao, da bi se, nakon svega, Juka priključio HVO-u u Mostaru. Znam da je terorisao izbjeglice iz istočne Bosne, znam da je, nažalost, jedan deo pripadnika njegovih jedinica bio zaveden, pa su bili i protesti roditelja u Sarajevu, ali također znam i da je on, koji je u samom početku uistinu trebao Sarajevu, na kraju došao do pozicije antiheroja - kaže danas Jovan Divjak, u ratu zamjenik načelnika Glavnog štaba ARBiH.

Makarskoj u pohode

"Moj je daidža bio zarobljenik na Heliodromu. Kad je ugledao Juku, progurao se do njega i rekao mu - ja sam Belin daidža. - Takvi kao on su mene izdali - odvratio je i bacio mu kutiju cigareta", priča danas Nermin Sukić Bela, nekada komandant jedinice kojom su se, ne bez razloga, podjednako ponosili i Juka Prazina i Prvi korpus Armije BiH.

Eko, Vlado, Čupko, Muhamed, Samir, Dino, Joško, Zlaja, Keno, Bunga, Ćosa, Emina, Memo, Zijo, braća Smećanin, braća Velić, braća Ćimić... Sem po braći koja su se mahom bavila sportom - Ćimići su u prijeratnoj zajedničkoj državi bili reprezentativci u hrvanju grčko-rimskim stilom, u kojem su vrhunske rezultate ostvarivali i braća Sukići, Bela i Eko (Eko je, zapravo, Emir Sukić, koji i dan-danas ima najbolji bh. rezultat: osvojio ga je pobjedom na turniru u Firenci) - ovi su momci u historiji odbrane Sarajeva ostali upisani po spavaonici na liniji fronta. Zvali su ih Bjelašnica 30 B, a zapravo su oni od Milinkladske ulice napravili neosvojivi vrh za agresora. Njihov je najdraži savjetnik bio rahmetli Jasmin Haseta, najdraži logističar Fićo Bahtić, najčešći gost Jovan Divjak, a od ostalih jedinica koje su bile pod Jukinom komandom razlikovali su se i po tome što su samo u dva navrata dobili plaće?! Iako su tada njihovi nadležni lopatama grtali pare od strane pomoći...

Zato su imali neprikosnoveno pravo da učestvuju u bitkama za Trg Pere Kosorića, Otes, Vidikovac, Vogošću... I, naravno, da čuvaju najčešće napadanu liniju odbrane na kojoj je zona razdvajanja iznosila ravno sedam metara. Valjda i zbog toga, i u Jukinim su očima bili nešto veći od ostalih: cijenio je i poštovao njihov borbeni žar, ali i uspjehe koje su bilježili. Naravno, očekivao je i njihov doprinos na Igmanu.

"Bio je jedan sastanak komandanata bataljona: Kruško rahmetli je već bio izašao, očekivalo se da se izjasnimo Edo Omerović, Trta i ja. Dogovorili smo se da se niko ne šalje na Igman, ali je to trebalo reći i Juki. Ja sam odmah rekao da ću ja izaći da mu kažem da na moj bataljon ne računa: niti jedan čovjek neće sa linije odbrane grada, a kamoli u HVO", sjeća se Bela. Šestog januara 1993. Edo Omerović, Nijaz Geko, Haris Jažić i Bela kreću na Igman, Juki u pohode. Vodič im je Nijaz Karkelja. "Bilo je to šest nezaboravnih dana: tada sam prvi put od početka rata vidio banane i jaja sa suhim mesom. Vozili smo skutere po snijegu, a jedan dan išli i u Makarsku, gdje je bila Kruškina familija. Kada smo krenuli u Makarsku, dobro se sjećam, u džipu smo bili, Juka kaže: 'Birajte auto - samo ga prstom pokažite, birajte koji hoćete lokal u Mostaru - sve ćete imati'...

Od nas se očekivalo da pređemo u HVO. Edo mi tada išareti očima, on je vječni zaljubljenik auta, a ja naglas kažem: u ovaj sam rat ušao za odbranu zemlje, i tako ga mislim i nastaviti. Jedno sat vremena poslije, svi smo šutjeli."

U toj su tišini stigli i do Mostara, kod Bajrama, u lokal u zapadnom dijelu grada.

Prvi je progovorio Omerović: "Bela je u pravu: i ja ostajem u Sarajevu." No, Juka se nije dao - ponude i obećanja nastavili su se do Makarske, ali i poslije, istina, na način prilično nesvojstven Juki - razgovaranjem i ubjeđivanjem.

Po povratku na Igman, Omerović i Bela definitivno se razilaze sa svojim nekadašnjim komandantom: Edi Omeroviću Juka je čak u nekoliko navrata i prijetio. "Čuo sam za to. Meni nije", kaže Bela. On je po povratku u Sarajevo nastavio da zajedničkim snagama sa ostatkom komande svoga bataljona jedinicu i dalje ustrojava i sa 1.200 ljudi ušli su u sastav 102. brigade Prvog korpusa ARBiH.

Na njihovo ratovanje ni poslije kao ni prije - nije bilo primjedbi. Bili su i ostali vrsni borci.

Feljton Dana: Jusuf Prazina Juka (IV)

Osuđen na smrt

3. januara 1994. njegovo tijelo nađeno je u blatnjavom kanalu pored autoputa u Belgiji, blizu njemačke granice. Dva puta je bio pogođen u lice izbliza, a njegovi tjelohranitelji nestali. Bilo mu je 30 godina. Juka je iskoristio svojih 15 minuta slave: dan kasnije izdato je nervozno priopćenje o njegovoj smrti - bio je samo sitni kriminalac, zaboravilo se da su ga zvali komandantom i generalom... i da je pomagao da Sarajevo bude spašeno...

Našli su ga dok je još trajalo novogodišnje slavlje, bačenog u blatnjavi kanal pored autoputa, nekoliko stotina metara od njemačke granice. Ispostavilo se da je tijelo ležalo neprimijećeno tri tjedna. Konačno ga je otkrio par autostopera na putu ka Liegeu. Belgijska policija identificirala je leš kao Jusufa Prazinu, znanog kao Juku, čiji je nestanak prijavljen četiri sedmice ranije. Jedan metak pogodio ga je u potiljak, drugi u glavu.

Ko ga je ubio?

U njegovom burnom tridesetogodišnjem životu, jedino oko čega nije bilo sumnje jeste da će umrijeti u čizmama: no, kome je to pošlo za rukom?

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao:

- "Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupave tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega - kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije."

Meci, auto, nestanak Vijest o Jukinoj smrti i tada i kasnije izazivala je izmiješane emocije, ali i fabrikovala različite verzije. Ona najvažnija nastala je u Liegeu, gdje su s Jukom i njegovom porodicom bili i momci koje je iz Sarajeva, preko Igmana i Mostara, vodio sa sobom: Juka se, naime, nakon hercegovačke krvave epizode u Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute, skrasio nekoliko mjeseci u jednoj vili u Promajni, na jadranskoj obali. Ostalo je zabilježeno da je Juka bio bez pištolja - hrvatske vlasti su mu zabranile da bude naoružan. Bio je ogorčen i rezigniran i postoje svjedočenja kako se podmićivanjem i prijetnjama uspio izboriti za odlazak ka Sloveniji, a kasnije i dalje.

Osam dana mala karavana je putovala: Juka, njegova supruga Žaklina i mala kćerkica, sestra Vasvija, njen muž i troje djece, dva nećaka, nekoliko boraca i dvije prijateljice sredili su u Austriji i Njemačkoj tranzitne vize i do septembra je cijela ekipa našla dom u Liegeu, dobivši od belgijskih vlasti dozvolu za ulaz kao raseljene osobe. Juka je smjestio njih dvadesetak u malu kuću u Rue du Pontu, kvartu koji je vrvio od doseljenika iz Turske i Magreba. Živio je sa Žaklinom i kćerkicom nedaleko odatle.

Dane je provodio po kafićima jugoslavenskih emigranata, uvijek u pratnji četvorice tjelohranitelja: ponašao se manje-više pristojno. Postoji priča o tuči u Cafeu "Sarajevo", ali i potvrde da je bio iznimno oprezan pred belgijskim vlastima. Novac je bio ozbiljan problem: s vremena na vrijeme nestao bi preko njemačke granice, da "prikupi priloge" - ekipi koju je poveo sa sobom bio je i skrbnik i zaštitnik, pa ipak, dokazi su sugerirali da su upravo oni prvoosumnjičeni.

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio: "Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan. Bio je s prijateljima. Pjevao je." Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani "Šljivo" i bistrou "Paradis". No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Već 4. decembra njemačka je policija našla napušten audi blizu željezničke stanice u Aechenu, tik uz belgijsku granicu. Na karoseriji su bile dvije rupe od metka, kalibra 9 mm, najvjerovatnije iz berete. Odgovarali su mecima kasnije nađenim u Jukinoj glavi. Znalo se da je jedan od tjelohranitelja nosio beretu. "Veza je očita", izjavio je Rolf Lennartz iz ureda javnog tužioca gradića Eupen, gdje je belgijska policija vodila istragu. "Meci, auto, nestanak. Vjerujemo da je ubijen u kolima i pretpostavljamo da su to učinili tjelohranitelji. No, što se tiče motiva, o tome ništa ne znamo."

Lov na ubice preselio se u Njemačku i povezivan je sa švercerskim kanalima oružja: saznalo se da su u jednom prisluškivanom telefonskom razgovoru sugovornici raspravljali o planu da ubiju Juku. Iseljenici su nudili svoje varijante Jukine smrti: "Svi su ga se bojali: ako ste se trkali s njim, morali ste ga pustiti da pobijedi ili se bojati za vlastiti život. Bio je bolestan", ustvrdio je jedan od njih. Drugi je pak operirao ciframa ubijenih Bošnjaka u Mostaru i novinarima izjavio: "Šuškalo se o masakrima u kojima su njegovi pobili i do 700 ljudi. Mislim da je ubijen zbog pokolja, i da su to zato uradili njegovi tjelohranitelji. Niko od ljudi koji su bili s Jukom nije mogao zaboraviti šta su činili."

Šta je Mesić rekao Tuđmanu

Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa današnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja "državne politike" jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista: "Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju - neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje. Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju..."

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje "članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića", iz afere "pauk" isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o "nedjelima" uhapšenih - Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je "Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je mrtav". Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su - po Matićevoj verziji - bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Bosanske verzije

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja - jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.

Juke više nema: sahranjen je u vodnjikavu glinu groblja Robermont na brdu iznad Liegea.

Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva iz bajke. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav. I niko ne vjeruje da će njegova smrt biti zaboravljena."

Poput mnogih koji su znali Juku, i ovaj njegov sudrug govori o osveti.

Čak i iz groba.

Kraj.

Write a comment

Comments: 5
  • #1

    źródło (Wednesday, 18 January 2017 14:42)

    rozgrzawszy

  • #2

    źródło (Thursday, 19 January 2017 10:48)

    Cyrylu

  • #3

    http://wrozkalodz.blogspot.com/2017/02/kilka-sow-o-urokach-miosnych.html (Tuesday, 28 February 2017 10:33)

    Idealna strona

  • #4

    Ogundele (Friday, 18 August 2017 21:56)

    Must Read:

    Moje ime je Theresa, ja sam iz Kentakija, SAD. Želim da budem iskren i iskren prema svima, da trpim i da mu treba pomoć, da još uvek postoji veliki čarobnjak koji je moćan i iskreno radi, bio sam bez deteta za 11 godina braka i moj finansijski status čini me da mislim Ne zaslužujem da živim, iz tog razloga moj muž me je napustio posle 9 godina braka, sve do prošle godine kada sam video svedočenje dame po imenu Helena, svedočeći o velikom radu dr Ogundelea na internetu, moram da oduzmem sumnju I podstaknuti sebe da stupi u kontakt sa njim, prva stvar koju mi ​​je dr. Ogundele rekao, kada sam stupio u kontakt sa njim, bilo je da su mi problemi završeni, pošto sam stupio u kontakt sa njim. On izvršava svoje moći i rekao mi da će moj suprug vratiti molitvu za 24 sata, iznenadjujući se desio i već više od godinu dana danas imam svog sina koji me zove mama i moj finansijski život je jako stabilan, ljudi me favorizuju bilo gdje Idi, moja porodica je srećna i mi smo bogati, moj novac se množi na svaki način. Radi vaših ljudi koji su u problemima i trebaju pomoć na bilo koji način kontaktirajte Dr Ogundelea, živiću mu e-mail za vas ovdje: ogundeletempleofsolution@gmail.com i telefonski kontakt: +27618920352. Kontaktirajte ga i sretno živite.

  • #5

    magia miłosna (Tuesday, 05 September 2017 00:22)

    dobra witrynka