SUKOB SA USTAŠKIM TERORISTIMA NA RADUŠI (III) Posljednja Vejsilova želja prije strijeljanja bila je da se napije vode ispred Begove džamije

„Akcije Raduša“, kako su vojno-policijske službe Jugoslavije operativno nazvale događaj iz ljeta 1972. godine, kada je grupa od 19 članova ekstremne emigrantske organizacije  (HRB) ubačena na teritorij Jugoslavije s ciljem uspostavljanja nezavisne hrvatske države

Konačni cilj Hrvatskog revolucionarnog bratstva bio je upad na teritorij Jugoslavije i uspostavljanje hrvatske države.  Nakon neuspjelih pokušaja iz '63, '66 i '67, vodstvo viktorijanskog  stožera HRB-a obraća se početkom 1968. godine Glavnom stanu HRB-a sa zahtjevom da im se odobri organizovanje nove diverzantsko-gerilske akcije u Jugoslaviji. U obrazloženju zahtjeva navodi se da će bolja i temeljitija organizacija ove akcije, kao i činjenica da će je provoditi vođe i članovi viktorijanskog stožera lično, doprinijeti većim šansama za uspjeh u odnosu na prethodne pokušaje. Glavni stan u narednom periodu daje odobrenje za pripremu i izvršenje akcije.

Priprema i početak „Operacije Fenix '72“

Pripreme za akciju počinju odlaskom u Evropu prvo vođa viktorijanskog stožera a potom i drugih članova. Kako bi se što veći broj članova uspio neopaženo izvući iz Australije sve druge akcije HRB-a u toj državi se obustavljaju.  Odlasci u Evropu započinju već krajem 1969. godine kada braća Andrić i Pavo Vegar ilegalnim putem odlaze u Francusku.  Sredinom 1970. i početkom 1971. godine Andrićima i Vegaru pridružuju se i Horvat, Glavaš i Keškić.  Vlasnović Mirko i Ilija Lovrić, zajedno sa još dva člana HRB-a, koja na kraju nisu učestvovala u akciji, dolaze u Evropu početkom juna 1972. godine.

Osim članova koji dolaze iz Australije, u toku 1971. godine vrbuju se i novi članovi, nastanjeni prvenstveno u Salzburgu ali i drugim dijelovima Austrije i Njemačke, za učešće u predstojećoj akciji. Na ovaj način vrbovan je Pavlović Ludvig koji je u vrijeme izvršenja „Operacije Feniks“ imao tek dvadeset godina. Pavlović je u izlazio u lokale u kojima su se okupljali emigranti i na taj način je došao u kontakt sa HRB-om. U toku marta i aprila Pavlović je prisustvovao predavanjima, većinom održanim u stanu Vidaka Buntića, na kojima su prisutni upoznati sa ciljom i djelovanjem HRB-a a posebno sa predstojećom akcijom. Na posljednjem, šestom predavanju prisutni su se izjašnjavali o tome ko želi da učestvuje u akciji a ko odbija nakon čega su vršene daljnje pripreme i obuka onih koji su pristali da učestvuju.

Nekoliko dana nakon sjednice Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu organizatori akcije u Strasbourgu donose odluku da se se pripreme za diverzantsko-gerilsku akciju intenziviraju kao i da će akcija započeti početkom ljeta 1972. godine.

Intenzivne pripreme počinju oko Uskrsa 1972. godine kada Horvat, zbog blažih kontrola na granici, dolazi u Salzburg nakon kraćeg boravka u Melbourneu.  Glavaš i Horvat dobijaju zadatak da pronađu mjesto za prelaz jugoslovenske granice. Glavaš je potom trebao da automobilom preveze oružje kojim organizacija raspolaže (HRB je u Evropi imao više baza u kojima je bilo smješteno oružje i druga oprema. Jedna od tih baza bila je napušteni dvorac u blizini Nice. ) do mjesta gdje će biti kamp grupe do prelaska granice. Adolf je trebao pripremiti otrovne metke a Vegar pronaći uniforme. Većinu oružja je u Belgiji nabavio Adolf Andrić. U ovo vrijeme plan je bio da grupu čini 35 ljudi.

Planirano je da grupa pređe austrijsko-jugoslovensku granicu između 20. i 22. juna. Međutim, zbog diverzije UDBE, o kojoj će više riječi biti u nastavku, grupa je krenula ranije između 17. i 18. juna.

Za naziv akcije Ambroz Andrić odabire ime „Operacija/Akcija Feniks“  prema mitološkoj ptici koja se nakon smrti ponovo rađa iz pepela kao što će se hrvatska država dići iz pepela Nezavisne države Hrvatske.

Sastav grupe Feniks '72

Broj članova grupe koji će učestvovati u operaciji prilično je varirao. U jednom od razgovora prilikom pripreme akcije Vegar je predlagao da grupu čini oko 200 do 300 ljudi. Adolf je međutim smatrao da je potrebno da grupa bude manja, oko 60 do 70 ljudi, kako bi se mogli neopaženo kretati.  Iz ovih razloga, ali i zato što regrutacija članova spremnih da učestvuju u akciji nije bila u toj mjeri uspješna, ovaj broj je u proljeće 1972. godine pao na 35. Razlog donekle neuspješne regrutacije bio je i taj što je u proljeće 1972. godine SDB plasirala priču o navodnoj saradnji braće Andrić sa SDB-om što je kod nekih emigranata izazvalo odbojnost prema HRB-u i njihovom djelovanju.

Neposredno pred polazak plan je bio da grupu čini dvadesetosam članova. Iz Australije grupi Feniks '72 trebali su se pridružiti Ante Miličević, Šimun Šarić, Zdenko Marinčić, Ante Šuto i Blaž Kraljević. Miličević i Šarić stigli su u Evropu ali nisu uspjeli uspostaviti kontakt sa vođama grupe. Miličević je na svoju ruku otputovao u Jugoslaviju gdje ga je UDBA uhapsila i likvidirala. Šuto je od akcije odustao nekoliko sedmica prije nego je trebao otputovati za Evropu. Vodstvo HRB-a nije prihvatilo njegove razloge za odustanak te je poslije ovog događaja „stavljen na led“.

Kraljević je dan prije planiranog odlaska u Evropu uhapšen u svom lokalu u St. Albansu pod optužbom da je ilegalno točio alkohol. Nakon što je „Akcija Feniks“ propala vodstvo HRB - a počelo je sumnjati da je Kraljević, uz pomoć svojih veza sa australskom saveznom policijom, iscenirao svoje hapšenje kako bi izbjegao učešće u akciji. Nakon ovoga Kraljević je, kao i Šuto, „stavljen na led“.

 

Grupi se nije pridružilo još nekoliko članova. Prema Vukušiću, član skupine trebao je biti Marko Logarušić koji je od akcije najvjerovatnije odustao pod utjecajem Joze Vrbića čiju finansijsku pomoć od tri miliona dolara organizatori akcije nisu prihvatili jer je Vrbić želio da operaciju prilagode nekim njegovim sugestijama. Ovi su navodno shvatili da Vrbić radi za neku stranu službu i odbili njegovu ponudu.  Izjave koje su uhapšeni članovi Bugojanske skupine dali jugoslovenskim istražnim organima ne potvrđuju Vukušićeve navode. Prema Horvatovoj izjavi Andrići su željeli vrbovati Vrbića za HRB upravo zato jer su znali da radi za CIA i Vrbić je pristao da se pridruži HRB-u međutim ovo se nije desilo jer je kasnije došlo do neslaganja između Vrbića i članova HRB-a.  Horvat također navodi da je Andrićima CIA ponudila četiri miliona dolara za akciju koju su ovi odbili obzirom da je CIA željela da u akciji učestvuje veći broj članova a nije bilo dovoljnog broja dobrovoljaca.  Prema Pavlovićevoj izjavi dio oružja za akciju HRB je dobio od CIA-e.  Nije sigurno da li je ova tvrdnja tačna obzirom da Pavlović nije bio toliko dobro upućen u poslove HRB-a. Ova izjava međutim  potvrđuje da je svim članovima HRB-a bilo poznato da HRB ostvaruje određenu saradnju sa CIA-om.

Uz devetnaestoricu koji su na kraju otišli u Jugoslaviju u kampu su u jednom trenutku bile još četiri osobe i to Frane Peričić, Stjepan Crnogorac, Marko Mudronja i Marko Logarušić. U skladu sa Vukušićevim tvrdnjama, Peričić, Glavaš i Crnogorac 10. juna odlaze u Strasbourg na sastanak sa Ambrozom Andrićem gdje su trebali dočekati još tri člana sa kojima su se trebali vratiti u kamp. U ranim jutarnjim satima 9. juna međutim eksplodirala je naprava na ulazu zgrade u Strasbourgu u kojoj je ranije stanovao Ambroz Andrić. Ovu napravu podmetnula je UDBA koja je znala da HRB priprema značajniju akciju protiv Jugoslavije a, obzirom da nisu mogli locirati vođe skupine Feniks, na ovaj način željeli su alarmirati njemačku i francusku policiju. Ovaj plan je donekle uspio i Peričić, Glavaš i Crnogorac bili su uhapšeni a potom protjerani. Peričić se vraća u Australiju a vodstvo HRB-a odlučuje da Crnogorac ostane u Austriji i bude vođa druge grupe koja će ući u Jugoslaviju nakon prvih uspjeha grupe na čelu sa Andrićima. Glavaš se uspijeva vratiti u kamp gdje obavještava grupu o onome što se desilo nakon čega grupa odlučuje preći granicu nekoliko dana ranije nego što je planirano.

Grupa Feniks '72 u konačnici je bila sastavljena od devetnaest članova: Andrića Ambroza, Andrića Adolfa, Glavaša Ilije, Vegara Pave, Bakule Petra, Ljubasa Stipe, Prlića Ivana, Lovrića Ilije, Keškića Vejsila, Kancijanića Viktora, Kneza Vinka, Antunca Nikole, Buntića Vidaka, Bešlića Filipa, Horvata Đure, Eršega Vilija, Miletića Vlatka, Vlasnovića Mirka i Pavlovića Ludviga. Devet članova bilo je iz Australije, sedam iz Austrije i tri iz SR Njemačke. Sedam članova su bili „pasošari“ tj. imali su jugoslovenske pasoše.

„Operacija Matilda“

Keškić Vejsil, koji je u Evropu upućen sredinom septembra 1970. godine, preko granice je prenio i dvije figure u kojima je bio sakriven otrov namijenjen za „Operaciju Feniks“. Otrov je po dolasku u Evropu predao Ambrozu.  Dio otrova bio je namijenjen za trovanje metaka koje će, uz ostalu municiju, koristiti grupa Feniks, dok će preostalim dijelom jedan od članova HRB-a zatrovati vodovod u Beogradu neposredno pred ulazak grupe Feniks na teritorij Jugoslavije.

Operacija trovanja beogradskog vodovoda dobila je naziv „Operacija Matilda“. Andrići su smatrali da će trovanje vode dovesti do smrti velikog broja ljudi i biti svojevrsna odmazda Srbima, izazvati paniku u narodu i nanijeti materijalnu štetu Jugoslaviji obzirom da će se negativno odraziti na njihov turizam. Uz to, „Operacija Matilda“ trebala je pogodovati upadu grupe Feniks na teritorij Jugoslavije. Izvršenje „Operacije Matilda“ povjereno je Marku Mijiću kojem je dato i određeno vrijeme da ispita teren obzirom da emigrantima nije bilo poznato gdje se u Beogradu nalaze rezervoari pitke vode.  Mijić je već u decembru 1971. godine bio u Jugoslaviji.

Po povratku u Jugoslaviju međutim Mijić je, prema svojoj izjavi, „shvatio štetnost HRB-a“, preuzeo otrov zato da ga ne bi uzeo neko drugi i zatim se predao jugoslovenskim vlastima.

Uporedo sa „Operacijom Matilda“, prema svjedočenjima Đure Horvata i Keškić Vejsila, postojao je dogovor između Andrića i Barišić Josipa, inženjera iz Hrvatske, da sa svojim saradnicima izvede diverziju na zagrebačkim trafo-stanicama. Barišić se u početku protivio ovoj ideji jer je smatrao da se ne bi trebala uništavati hrvatska imovina. Ambroz mu je međutim rekao da će se, nakon što se uspostavi nezavisna Hrvatska, trafo-stanice iz Srbije prenijeti u Hrvatsku tako da Hrvatska neće biti oštećena.

Cilj „Operacije Matilda“, kao i diverzije u Zagrebu, bio je da se skrene pažnja policijskih organa i UDBE dok grupa Feniks neometano djeluje na teritoriju Bosne i Hercegovine.  Pavlović je tokom boravka grupe u kampu načuo razgovor Ambroza, Mudronje i Pećara gdje je Ambroz rekao „ako upali Matilda i „Joža“ ostavi Zagreb bez svjetla onda će sve biti uredu“.

Postoji mogućnost da Barišić zaista nije planirao minirati zagrebačke trafo-stanice ali da su Andrići drugim učesnicima tvrdili da će se diverzije u Zagrebu izvesti, kako bi ove uvjerili u uspjeh akcije i ohrabrili ih obzirom da, izuzev Andrića, Glavaša i Vegara, drugi članovi grupe nisu slijepo vjerovali u ideale HRB-a i cilj same „Operacije Feniks“. Moguće je međutim i da je Barišić planirao pa odustao od izvršenja diverzije.

Devetnaestočlana grupa kamp napušta 18. juna i polazi prema austrijsko-jugoslovenskoj granici. Prije polaska predali su svoje lične stvari Marku Mudronji koji ih je zakopao u dvije plastične vreće pod stijenu u blizini kampa.  Putovali su noću, pretežno šumom, dok su danju odmarali. Na granicu stižu u zoru 20. juna 1972. godine.

Plan grupe bio je da ukradu kamion kojim će se odvesti u pravcu Bosne. Kamionom je upravljao Ilija Glavaš koji je, prema Horvatovom svjedočenju, vozio brzo i opasno. Kada su ostali bez goriva Glavaš je pokušao platiti njemačkim markama koje na benzinskoj pumpi nisu htjeli prihvatiti tako da je otišao do obližnjeg mjesta i zamijenio novac. Kada se vratio grupi je pričao kako je zaustavljao prolaznike i pitao ih gdje može zamijeniti novac uključujući i dva policajca.

Grupa nije imala problema sa vozačem. Ambroz mu je, nakon što su ga zarobili, rekao ko su, da se ne plaši i da će ga pustiti. Kada su se iskrcali vozaču su dali 100 DM i rekli mu da vozi u pravcu Slovenije i ne zaustavlja se dok ne dođe do kuće kada može ispričati šta se desilo.  Ambroz je čak predlagao da opljačkaju neku banku i isplate vozača čemu se Adolf suprotstavio.

Grupa se iskrcala iz kamiona 24. juna oko 00.30 sati u blizini sela Gračanica kod Gornjeg Vakufa i krenula prema šumi iznad sela Lužani, rodnog mjesta Ilije Glavaša.  Glavaš je, zajedno sa Ambrozom, sutradan otišao u selo iz kog su donijeli hranu. Tom prilikom su obavijestili ostatak grupe da će ih žene koje su im dale hranu posjetiti navečer jer žele vidjeti hrvatsku vojsku. Žene su zaista i došle navečer, donijele im hranu i rakiju, izrazile svoju podršku „Operaciji Feniks“ te im rekle kako su na istom mjestu sakrivale i hrvatske križare. U posjetu im je došao i Glavašev rođak koji je razgovarao nasamo sa Glavašem. Prema Horvatovom svjedočenju Glavaš se vratio neraspoložen sa ovog sastanka obzirom da mu je  rođak rekao da im je operacija neisplativa i da bi trebali odustati.  Za vrijeme boravka u šumi iznad Glavaševog rodnog sela jedan od mještana susjednog muslimanskog sela Zanesenovići dao im je ovcu koju su za ručak ispekli na ražnju a drugi mještanin dao im je konja za prijenos oružja i opreme.  Jugoslovenska literatura, koja insistira na tezi da je cjelokupni narod bio protiv grupe Feniks, tvrdi da je grupa ukrala ovcu i konja jer im niko nije želio pomoći.  Obzirom da Vukušić označava osobe koje su im stoku poklonile imenom i prezimenom vjerovatnije je da je njegova verzija tačna.

25. juna grupa se kretala u pravcu Vran planine kada su susreli lovce koje su zarobili. Lovac Frano (koji je jedini bio hrvatskog porijekla - ostali su bili Muslimani) rekao im je da je Bugojno grad ljudi različitih nacionalnosti odanih jugoslovenskim vlastima. Horvat je grubo ispitivao jednog od lovaca govoreći mu ono što je pročitao u emigrantskoj štampi. Prema Horvatovom vlastitom svjedočenju, lovac kojeg je ispitivao izgledao je inteligentno te kada mu je ovaj rekao da ne zna ništa tome o čemu mu govori i sam je posumnjao u svoje ideale. Grupa je provela nekoliko sati sa lovcima pokušavajući ih nagovoriti da se pridruže njihovoj ideji. Kako nisu uspjeli u ovim nastojanjima podijelli su im letke, vratili im oružje bez municije i pustili ih.  Prema Horvatu nikada nije bilo priče o tome da lovce ubiju.  Prema Keškićevom svjedočenju međutim neki članovi su se bunili što su lovce samo pustili nakon što su izgubili toliko vremena sa njima.

Grupa je lovce srela u mjestu Nišan u podnožju Raduše. Nakon što su lovce oslobodili nastavili su se uspinjati uz Radušu. Put je bio težak obzirom da su bili gladni, žedni i često se gubili. U jednom od obližnjih sela pored kog su prolazili kupili su hranu od seljaka kojima su rekli da su planinari.  Suprotno Vukušićevim tvrdnjama o tome da je grupa bila složna i nepokolebana cijelim putem, prema Horvatovom svjedočenju na putu prema Raduši izbila je svađa u grupi koju je izazvao Adolf koji je provocirao cijelu grupu uključujući i njega. Adolfove prvokacije dovele su do toga da je Lovrić rekao da će napustiti grupu nakon čega mu je Ambroz pištoljem zaprijetio da ga neće pustiti.

Sukob na Raduši

25./26. juna 1972. godine grupa je prenoćila kod toponima Šarića kuće na sjeverozapadnom podnožju Raduše.

Uprava javne sigurnosti Maribor primila je 20. juna informaciju o pojavljivanju trojice nepoznatih osoba na području karaule Bistriški jarak, međutim smatrala je da je riječ o uobičajnom pograničnom incidentu obzirom da su se tri osobe vratile na teritorij Austrije. Nije se sumnjalo na emigrante i zato jer su lica bila obučena u uniforme.

Prve vijesti o otmici kamiona dobivene su od vozača Franca Nabernika koji je 24. juna javio svom preduzeću Autoprijevoz u Drvogradu da ga je otela grupa naoružanih ustaša.  Vukušić je za potrebe svoje knjige razgovarao sa Nabernikom koji mu je rekao da mu poslodavac nije vjerovao jer je mislio da je ukrao kamion i pobjegao. Nabernik je po dolasku na parking svog preduzeća odveden u policijsku stanicu na ispitivanje. UDBA nije bila sigurna da li je Nabernikova priča istinita ili je možda sarađivao sa svojim navodnim otmičarima. Zbog ove sumnje Nabernik je sljedećih dana dugotrajno ispitivan nakoliko puta uključujući i izvođenje na lokaciju gdje je kamion otet. UDBA ga je i nakon potpunog uspjeha „Akcije Raduša“ nastavila nadzirati i posjećivati.

Komanda Sedme armije je, nakon što je od SUP-a BiH dobila prve podatke o ubacivanju grupe na teritorij Jugoslavije, stavila u pripravnost oko 350 vojnika i starješina 7. Armije, oko 300 pripadnika milicije i SUP-a, te mobilizirala oko 3400 lica u teritorijalne jedinice. Poduzete su brojne mjere u cilju prikupljanja i utvrđivanja podataka o prisustvu i aktivnosti grupe, njihovim planovima i trenutnoj lokaciji. Obzirom da se pretpostavljalo da se diverzantska grupa nalazi na području planine Raduša, četiri grupe od po trideset ljudi (od kojih deset milicionera) kojima je dodijeljen po jedan pripadnk SUP-a sa radio-vezom i jedan lokalni mještanin kao vodič, upućene su na područje Raduše na međusobnom rastojanju od više kilometara. Zadatak grupa bio je da lociraju i stupe u kontakt sa ubačenom diverzantskom grupom.

Grupa kojom je zapovijedao komandir čete Vojne policije, kapetan I klase Miloš Popović kretala se pravcem Pelovac - Glava - Nišan - Raduša Kam. Upravo je ovo bio i pravac kretanja grupe Feniks. Grupa Vojne policije je izlaskom iz šume na proplanku ispred sebe ugledala začelje kolone diverzantske grupe. O ovome su obavijestili Popovića koji grupu Vojne policije razvija u streljački stroj koji otvara vatru svim raspoloživim sredstvima u pravcu diverzanata dok sam Popović nastavlja koračati prema diverzantskoj grupi. Grupa sa Popovićem brzo je pretrčala prostor do diverzantske grupe. U bliskoj borbi na udaljenosti od nekoliko metara poginuli su kapetan Popović i vojnik-policajac Branko Blečić dok su ranjeni vodnik-stažist i jedan vojnik. Nakon Popovićeve smrti ostatak jedinice napustio je mjesto borbe a vodič grupe Nikica Šimić je kidnapovan. U ovoj borbi poginuo jei Adolf Andrić dok su se Ivan Prlić, Nikola Antunac i Vinko Knez odvojili od grupe kojoj se više nisu uspjeli priključiti.

Prva uprava Glavnog štaba Jugoslovenske narodne armije u svom izvještaju o ovom sukobu ocijenjuje da su Popovićeva naređenja i postupci taktički bili loši obzirom da je prebrzo otkrio prisustvo svoje jedinice i izgubio kontrolu nad istom. Posebno se ističe da jedinica niti sam Popović nisu bili sigurni da li trebaju pucati na diverzante s ciljem da ih ubiju ili ih uhvatiti žive. U izvještaju se navodi da je ova prva akcija pokazala nedlučnost, nesnalažljivost i nedostatak hrabrosti grupe Vojne policije. Sve ove okolnosti dovele su do prilično loših rezultata prve akcije jugoslovenskih vlasti protiv grupe Feniks obzirom da im je grupa diverzanata umakla a gubici na njihovoj strani negativno su utjecali na odlučnost pojedinih jedinica i izazvali strah pa i primjetno izbjegavanje direktnog sukoba sa diverzantima. Generalni štab JNA u izvještaju također priznaje da se diverzantska grupa u ovom sukobu brzo snašla i učinkovito oduprla, dobrim korištenjem zemljišta i vatre u bliskoj borbi kao i slabosti Vojne policije.

Prema Horvatovom svjedočenju, kada je grupa shvatila da su otkriveni, Adolf je izdao naređenje da oni sa automatskim naoružanjem direktno otvore vatru a ostali krenu lijevo i dođu iza leđa grupe Teritorijalne odbrane sa kojom su se obračunavali.  U prvom trenutku po okončanju sukoba grupa je mislila da su svi preživjeli. Horvat je taj koji je otkrio Adolfovo beživotno tijelo.  Prema dopisu Vojnog suda u Sarajevu upućenom matičnom uredu Općine Tuzla Andrić je poginuo 23. juna  što nije tačno obzirom da u to vrijeme jugoslovenske vlasti nisu ni znale da je grupa Feniks ušla na teritorij Jugoslavije.

Obzirom da je grupa Feniks, iako brojčano nadjačana,u ovom prvom sukobu nanijela težak udarac jugoslovenskim snagama i ponizila ih, jugoslovenska literatura očekivano u potpunosti manipuliše činjenicama i sukob na Raduši prikazuje kao hrabri juriš ujedinjenog naroda koji nanosi težak poraz teroristima.  Ipak, grupa Feniks je u sukobu kod Raduše razbijena i onesposobljena za izvršenje zadatka zbog kog je ušla na teritorij Jugoslavije.

Ivan Prlić, koji se odvojio od grupe u toku sukoba, uhapšen je u ranim jutarnjim satima 27. juna na sjeveroistočnom podnožju Raduše pokraj Vilić gumna. Istog dana iznad Ploča na sporednoj paralelnoj cesti Gornji Vakuf - Gračanica uhapšeni su Vinko Knez i Nikola Antunac. Sva trojica su likvidirana bez suđenja.  U dopisima Vojnog suda u Sarajevu od 14.05.1973. godine upućenim matičnim uredima opština Karlovac, Grude i Slovenska Požega, kao dan Knezove smrti navodi se 28.06.1972. godine a Antunaca i Prlića 30.06.1972. godine.

Zarobljeni Šimić pobjegao je nakon što je grupa krenula prema mjestu Rumboci. Šimić je Vukušiću posvjedočio kako su kod kuća, do kojih se spustio sa Viktorom Kancijanićem kako bi nabavili vodu za grupu, sreli stariju ženu sa kojom je Kancijanić započeo razgovor. Šimić je uvjeren da mu je Kancijanić namjerno okrenuo leđa kako bi mu dao priliku da pobjegne. Kao i u slučaju Nabernika, policija i SDB sumnjale su da je Šimić sarađivao sa grupom Feniks te je odveden u zatvor u Bugojnu i nekoliko puta vođen na prepoznavanje (lica koja je trebao prepoznati najvjerovatnije su bili Prlić, Knez i Antunac). U Bugojnu ga je sudac za prekršaje osudio na šezdeset dana zatvora koje je odslužio u Zenici.  Ništa ne upućuje na to da je Šimić zaista sarađivao sa grupom Feniks.

Sukob iznad Ramskog jezera

Prema svjedočenju zarobljenog vodiča Nikice Šimića Adolf Andrić je, nakon održane molitve za poginulog brata, dao naređenje da se šumovitim dijelom krene prema vrhu Raduše. Kada su stigli do Raičevih staja međutim vidjeli su kako mjesto sukoba nadlijeću helikopteri JNA pa su se privremeno pritajili a potom nastavili put. Oko 22 sata stigli su do mjesta Prodojnica gdje su prenoćili.

Prema Vukušiću, koji do ovog zaključka dolazi analizom elaborata SDB-a i KOS-a, nakon sukoba na Raduši jugoslovenske vlasti donose odluku da se u daljnjim operacijama ne angažuju specijalizirane jedinice JNA i milicije već da se mobilizira što veći broj lica iz rezervnih jedinica JNA (Narodna odbrana/Teritorijalna odbrana) i to kako bi se profesionalne jedinice vojske i policije zaštitile od daljnjih gubitaka i sramote ali i kako bi se angažovanjem naroda u borbi protiv grupe Feniks, tačnije pogibijom na strani rezervista prilikom ovog sukoba, izazvao antagonizam naroda prema grupi.  Postoji osnov da se ovaj zaključak, iako možda preuveličan, prihvati kao tačan obzirom da sva jugoslovenska literatura koja piše o „Akciji Raduša“ intenzivno forsira ulogu naroda u pobjedi nad teroristima, njihov polet, entuzijazam i aktivno angažovanje u cilju uništenja grupe. Često se ističe da je „Akcija Raduša“ potvrdila koncept općenarodne odbrane odnosno „da je sav narod - vojska“.  U stvarnosti, iako je vjerovatno bilo i dobrovoljaca, domaće stanovništvo je uglavnom prisilno mobilizirano. Nije međutim u potpunosti isključeno učešće vojske i policije kako to Vukušić insinuira.

Prisustvo grupe Feniks u šumi Bukovac otkriveno je 27. jula u ranim jutarnjim satima i to nakon što je Kancijanić sa zarobljenim vodičem sišao na izvor iznad sela Rumboci po vodu. Tačan položaj grupe je međutim utvrđen tek oko podne obzirom da je grupa, zahvaljujući ponajviše Lovrić Iliji, koji je bio porijeklom iz obližnjeg sela Varvari,  pronašla povoljno mjesto za sakrivanje. Djelovanja jugoslovenskih snaga, sastavljenih prvenstveno od rezervista, ali i pripadnika policije, počinju oko 16 sati. Cilj je bio sužavanje obruča oko grupe i njeno uništenje.

Uprkos značajnoj brojnoj nadmoći jugoslovenskih snaga sukob kod Ramskog jezera rezultirao je velikim gubicima na njihovoj strani - osam mrtvih i šest ranjenih. U početku je izgledalo da će jugoslovenske snage u potpunosti savladati grupu obzirom da se Vili Eršeg brzo predao a ostatak grupe ostao je na malom prostoru napadnut jakim snagama. Međutim, obzirom da se veliki broj vojnika našao na brisanom prostoru pokušavajući da spasi ranjenog druga, da nisu imali adekvatno naoružanje, te da nisu mogli ostvariti međusobnu vezu uslijed nedostatka radio stanica i samim tim ni jedinstveno zapovijedanje jedinicama, došlo je do pogibije velikog broja vojnika. Ovi gubici negativno su utjecali na djelovanje jugoslovenskih jedinica koje odustaju od daljnjih napada. Dakle, iako je diverzantska grupa okružena i napadnuta, nije došlo do njene likvidacije. Čak šta više, grupa se, doduše podijeljena na dvije podgrupe, uspjela izvući u toku naredne noći bez gubitaka.

Elaborat Prve uprave Glavnog štaba JNA, koji Vukušić prenosi u svojoj knjizi, priznaje da se grupa terorista odlično snašla u ovom sukobu obzirom da su sve vrijeme pratili približavanje jugoslovenskih snaga, nisu se otkrivali i gađali su samo na bliskom odstojanju kada je pogodak bio siguran. S druge strane kritikuje se nesinhronizovano djelovanje jugoslovenskih snaga kao i njihovo neravnomjerno sužavanje obruča oko diverzantske grupe. U elaboratu se ističe i da su se u zapovjedništvo nad snagama miješale nenadležne osobe te da jedinicama nisu dati jasni i precizni zadaci. Slabost jugoslovenskih jedinica bila je i nedovoljna obučenost te slabo iskustvo Teritorijalne odbrane. Ipak, elaborat zaključuje, tokom ovog napada grupa je bila razbijena i onesposobljena za izvršenje cilja sa kojim je došla na teritorij Jugoslavije iako joj nisu bili nanijeti fizički gubici.

Kao i u slučaju sukoba na Raduši, jugoslovenska literatura sukob kod Ramskog jezera prikazuje kao potpuni uspjeh naroda odlučnog da uništi grupu ustaških terorista. Ono što je međutim značajnije je činjenica da se u jugoslovenskoj literaturi konsistentno tvrdi kako je Vili Eršeg poginuo na samom početku sukoba kada je pokušao doći do tijela poginulog milicionera Luke Bošnjaka.  Ova tvrdnja je u potpunosti neistinita.

U elaboratu Prve uprave Glavnog štaba JNA izričito stoji kako se jedan od terorista predao. Vukušić je za potrebe svoje knjige intervjuisao Tomu Tošu Jozića, tadašnjeg pripadnika Teritorijalne odbrane, koji je Eršega zarobio. Jozić je zbog ovog čina dobio „Medalju za vojne zasluge“. Obzirom da je, nekoliko dana nakon zarobljavanja Eršega, u novinama pročitao da je Eršeg navodno poginuo u sukobu, Jožić je nakon ceremonije pitao jednog od generala za ovo nakon čega mu je orden oduzet a sljedećih desetak dana on i njegova porodica proveli su u kućnom pritvoru.

Izvršenje kazni

Vijeće Vojnog suda u Sarajevu na čelu sa pukovnikom Dragoljubom Čučkovićem izjasnilo se 07.02.1973. godine na upućene molbe za pomilovanje. Vijeće je predložilo da Predsjedništvo SFRJ molbe odbije obzirom da su osuđeni Horvat, Keškić, Vlasnović i Pavlović izvršili niz najtežih krivičnih djela protiv naroda i države, pri izvršenju ispoljili naročitu odlučnost, upornost i bezobzirnost kao i da su posljedice njihove zločinačke djelatnosti veoma teške.  Odlukama Predsjedništva od 05.03.1973. godine odbijene su molbe Horvata, Keškića i Vlasnovića dok je Pavlovićeva molba uvažena i smrtna kazna zamijenjena kaznom strogog zatvora u trajanju od dvadeset godina.  Interesantno je da su tvrdnje osuđenih iz žalbi iz molbi za pomilovanje, izjavljene u trenutku kada su osuđeni bili očajni u nastojanjima da izbjegnu smrtnu kaznu, postale okosnica kasnijih pisanja jugoslovenske režimske literature o „Operaciji Feniks“/„Akciji Raduša“ iako su pravosudni organi a zatim i Predsjedništvo SFRJ sve ove tvrdnje odbacili kao netačne i neosnovane kada se odlučivalo o kazni za četvoricu optuženih. Ovakvo postupanje jugoslovenskih vlasti slikovit je primjer manipulacije informacijama i činjenicama kada je u pitanju ovaj događaj.

Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović streljani su 17. marta 1973. godine. Prema Zapisniku o izvršenju smrtne kazne Okružnog suda u Sarajevu broj VI SU 242/73, koji Vukušić u svojoj knjizi prenosi u cjelosti, izvršenje kazne započelo je malo iza ponoći a završeno je iza dva sata ujutro. Horvat, Keškić i Vlasnović streljani su na području Rakovice od strane pripadnika milicije a na istom mjestu je odmah nakon strijeljanja izvršena i sahrana ubijenih. Otac Vejsila Keškića je tvrdio da mu je posljednja želja pred smrt bila da posjeti Begovu džamiju i da se napije vode sa šadrvana u haremu te džamije, što mu je i udovoljeno.

Pavlović je s druge strane, nakon što mu je kazna postala pravosnažna, prebačen iz Vojnog zatvora u Sarajevu u kazneno-popravni dom u Zenici  gdje je bio smješten u samicu i gdje je u izolaciji ostao do 1975. godine kada je prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Zanimljivo  je da je 1987. godine Pavlović imao fizički sukob sa Željkom Ražnatovićem nakon čega je smješten u samicu na osam mjeseci.  Pavlovićeva majka je u više navrata pisala molbe za pomilovanje koje su odbijene iz razloga društvene opasnosti djela i lošeg ponašanja osuđenog.

 

21. decembra 1991. godine Pavlović je prebačen u poluotvoreni zatvor u Lipovici u Hrvatskoj. Tri mjeseca kasnije, 01. marta 1991. godine, hrvatske vlasti su ga oslobodile daljnjeg izdržavanja kazne. Odmah po izlasku iz zatvora Pavlović se uključio u ratne pripreme za odbranu Hrvatske. 18. sepembra 1991. godine Ludvig Pavlović je poginuo na području usjeka Studena vrila iznad Posušja prema Tomislavgradu gdje je sudjelovao u akciji napada na konvoj samohotki i tenkova JNA koji je išao od Kupresa prema Mostaru. Postoje špekulacije da je Pavlovića zapravo likvidirala UDBA. Vukušić odbacuje ove teorije.  U svakom slučaju Pavlović se smatra jednom od prvih hrvatskih žrtava minulog rata i posthumno je više puta odlikovan.

Write a comment

Comments: 1
  • #1

    Manchester (Saturday, 07 October 2017 14:34)

    I recently came across your blog and have been reading along. I thought I would leave my first comment. I don’t know what to say except that I have enjoyed reading. Nice blog, I will keep visiting this blog very often.